struka(e):

hagiografije (hagio- + -grafija), životopisi svetaca, svetačke legende. Najraniji oblik kršćanske književnosti i najrašireniji srednjovjekovni književni oblik. U vrijeme progona kršćana nastali su različiti opisi života mučenika, kao Acta Martyrum (u srednjem vijeku Martyrologia), legendariji, pasionariji, mirakuli i dr.; njima se pridružuju životopisi drugih svetaca (ispovjedalaca), kojima su se postupno dodavale legende, priče, opća mjesta i neobična čudesa. Potkraj srednjega vijeka pojavile su se velike hagiografske zbirke Zlatna legenda (Legenda aurea) dominikanca Jakova Varaginskog (ili Voraginskog), Zrcalo primjera (Speculum exemplorum) i dr. Na Istoku su se priređivali u liturgijske svrhe menologiji i sinaksare. Hagiografi su osobito veličali djela domaćih svetaca i vladara (Žitija, Žića). Povijesni dio hagiografija važan je za povijest i kronologiju. Kritički pristup mnoštvu hagiografske građe primjenjuje se tek od XVI. st. (Laurencije Surije, bolandisti u Acta Sanctorum i dr.).

Citiranje:

hagiografije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/hagiografije>.