struka(e):

hegelizam (hegelijanizam, hegelovstvo), zajednička oznaka za filozofske struje u XIX. i XX. st. koje izviru iz misli G. W. F. Hegela. Prihvaćanje Hegelove filozofije započelo je u širokome krugu učenika što ih je on privukao za svoje predavačke djelatnosti u Berlinu (1818–31). Uži krug učenika (P. K. Marheinecke, J. Schulze, E. Gans, L. v. Henning, H. G. Hotho, K. L. Michelet, F. Förster) utemeljio je nakon Hegelove smrti Društvo prijatelja ovjekovječenoga, kojemu je glavna zadaća bila izdavanje Hegelovih Djela, tzv. Potpuno izdanje (Werke. Vollständige Ausgabe), u 18 knjiga (Berlin 1832–45). Karl Hegel tiskao je u Leipzigu 1887., kao XIX. knjigu u dva sveska, Pisma (Briefe von und an Hegel). U tom su izdanju prvi put objavljena Hegelova predavanja iz filozofije povijesti, estetike, filozofije religije i povijesti filozofije.

Nakon Hegelove smrti, uz političku filozofiju, u prvi su plan izbile rasprave o filozofiji religije, pitanja teističkih predodžaba Boga, osobne besmrtnosti i Kristova bogosinstva, što je izazvalo rascjep škole na lijevo i desno krilo. Izravni učenici, tzv. starohegelovci, željeli su posredovati filozofski utemeljenu teologiju s teološkom ortodoksijom objave, čemu se suprotstavljao mlađi naraštaj filozofa koji nisu slušali Hegela, tzv. mladohegelovci. D. F. Strauss i B. Bauer formulirali su panteistički pojam Boga, dok je L. Feuerbach uveo ateistički zaokret i razvio antropološki zasnovanu kritiku religije. Oznake lijevi i desni hegelizam odnose se na politička i društv. stajališta 1840-ih. Hegelova je desnica (K. Rosenkranz, F. W. Carové. J. E. Erdmann, K. F. Göschel, H. F. W. Hinrichs, K. Werder, F. J. Stahl te dio članova Društva, a primjerice E. Gans ili C. L. Michelet ne mogu se svrstati ni u jednu struju) prihvaćala njegovu ustavno-monarhističku filozofiju države. Uglavnom je izgrađivala nacionalno liberalno misaono naslijeđe. Lijevi je hegelizam bio demokratski liberalan. Kritizirao je Hegelovu tvrdnju da postojeći politički poredak ukida društvena proturječja u državnom ćudoređu i zahtijeva ozbiljenje filozofije. B. Bauer i M. Stirner težili su k subjektivističkom ispunjenju tog ozbiljenja, dok su A. Ruge i K. Marx tražili rješenje socijalnoga pitanja, držeći ispunjenje djelom masa. Kritizirajući Hegelovu filozofiju prava, Marx je označio »proletarijat« nositeljem ozbiljenja filozofije. Iznova je odredio odnos građanskog društva i države te u analizi kapitalističke ekonomije razvio pojam otuđenja. U tom je duhu F. Engels držao da se svojom dijalektikom prirode nastavlja na Hegela.

Dok je u Njemačkoj knjiga R. Hayma Hegel i njegovo doba (Hegel und seine Zeit, 1857) označila kritički odmak od Hegela, u drugoj polovici XIX. st. značajan je bio razvoj hegelizma u mnogim europskim zemljama i u Americi. Početkom XX. st. nastupila je renesansa Hegelove misli u tzv. novohegelizmu. Istaknuti su predstavnici u Italiji F. de Sanctis, A. Vera i B. Spaventa, na koje se poslije nastavljaju B. Croce i G. Gentile, u Rusiji M. A. Bakunjin, V. G. Belinski, A. Herzen, N. G. Černiševski, V. I. Lenjin, u Engleskoj J. Stirling, F. H. Bradley, B. Bosanquet, J. i E. McTaggart, u Americi W. T. Harris, G. S. Morris, J. Royce, u Francuskoj J. Hyppolite, A. Kojève, A. Koyré, J. Wahl, u Nizozemskoj G. J. P. J. Bolland, J. B. Wigersmana i dr. Oživljavanje Hegelove filozofije u novohegelizmu vezuje se uz djelo W. Diltheyja Povijest Hegelove mladosti (Die Jugendgeschichte Hegels, 1905) te izdanje H. Nohla Teološki mladenački spisi (Theologische Jugendschriften, 1907). U središtu je novohegelizma filozofija objektivnoga duha, dijalektička metoda i kritika pozitivizma. Predstavnici su novohegelizma u Njemačkoj H. Glockner, T. L. Haering, R. Kroner, G. Lasson, J. Hoffmeister, J. Cohn, J. Ebbinghaus, H. Freyer, Th. Litt, F. Rosenzweig, O. Spann, J. Binder, M. Busse, K. Larenz i dr. Najutjecajnije je djelo novohegelizma knjiga R. Kronera Od Kanta do Hegela (Von Kant zu Hegel, I–II, 1921–24).

Polazeći od Hegelove metode, G. Lukács kritizirao je ortodoksni marksizam i uveo pojam postvarenja. E. Bloch također poseže za Hegelom, dok je odnos kritičke teorije prema Hegelu podvojen. Ponajviše se Th. Adorno osvrće na Hegela u knjizi Negativna dijalektika. Od novijih su tumača Hegela značajni J. Ritter, H.-G. Gadamer, J. Habermas, Ch. Taylor, S. Avineri, K.-H. Ilting, M. Theunissen, H. Ottmann, R. Bubner, O. Pöggeler i dr.

W. R. Bayer utemeljio je 1955. Njemačko Hegelovo društvo (od 1958. Međunarodno), koje izdaje Hegel-Jahrbuch. XXIII. kongres Međunarodnoga Hegelova društva održan je u Zagrebu 2000. H.-G. Gadamer osnovao je 1962. u Heidelbergu Međunarodnu udrugu za promicanje studija Hegelove filozofije, kojoj je publikacija Hegel-Studien. Opsežno kritičko izdanje Hegelovih djela priređuje Hegelov arhiv, utemeljen 1958. u Bonnu (od 1968. u Bochumu).

Citiranje:

hegelizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/hegelizam>.