struka(e):

homoseksualnost (homo- + seksualnost, prema lat. sexus: spol), seksualno usmjerenje koje uključuje emocionalnu i/ili spolnu privlačnost prema osobama istoga spola. Pretpostavlja se da nastaje složenim odnosom između bioloških i socijalnih čimbenika. Premda se rezultati istraživanja razlikuju, smatra se općenito da je u svjetskoj populaciji oko 3% homoseksualaca, ali i da je znatno veći postotak ljudi (oko 10%) tijekom života imao erotsko iskustvo s osobama istoga spola (→ biseksualnost). Pojam je, zajedno s njegovim antonimom heteroseksualnost, skovao madžarski novinar Karl-Maria Kertbeny u XIX. st. Sinonimi su mu lezbijstvo (ženska homoseksualnost) i pojam gay (prema engl.; većinom muška homoseksualnost i muški homoseksualac); nekoć korišteni pojmovi »uranizam«, »spolna inverzija« i »homofilija« danas se smatraju zastarjelima.

Od staroga vijeka do početka XIX. stoljeća

U različitim kulturama od davnina su zabilježene istospolne privlačnosti koje ne valja izjednačavati sa suvremenim značenjem homoseksualnosti. Starovjekovni zapisi odnose se većinom na istospolne kontakte među muškarcima. U drevnih naroda Mezopotamije istospolno općenje najvjerojatnije je bilo poznata i uglavnom prihvaćena pojava, posebice ako je uključivalo odnos između aktivnog i hijerarhijski podčinjenog, pasivnog muškarca: prakticiralo se u sklopu prostitucije i ritualnog štovanja pojedinih božanstava (Ištar odn. Inana), a prema nekim tumačenjima epa o Gilgamešu, junakovo prijateljstvo s Enkiduom prva je zabilježena ljubavna priča između dvojice muškaraca. No stajališta o istospolnim odnosima nisu bila jedinstvena u svim zemljama, kulturama i razdobljima: u Asirskome zakoniku (1450. do 1250. pr. Kr.), primjerice, zabranjuje se spolni odnos između »prijatelja«, odn. »susjeda«. U starome Egiptu istospolni su se odnosi dopuštali, ali se ujedno na njih gledalo s prijekorom, na što upućuje mit o Setovu pokušaju silovanja Hora, kao i pojedini citati iz egipatske Knjige mrtvih. Unatoč tomu, pretpostavlja se da su dvojica muškaraca (Khnumhotep i Niankhkhnum), pokopana u zajedničkoj grobnici, prvi istospolni par u povijesti.

U antičkoj Grčkoj istospolni su odnosi bili uobičajeni te većinom lišeni društvene stigme, na što upućuju mnoge priče iz grčke mitologije (npr. mitovi o Zeusu i »najljepšem dječaku na svijetu« Ganimedu, Apolonu i Hijacintu, Ahileju i Patroklu), filozofski i književni tekstovi (npr. Platonova Gozba, Aristofanove komedije) te likovna djela. Odvijali su se uglavnom između osoba muškoga roda; zabilježbe lezbijstva rijetke su te se vezuju uz Sapfu i krug djevojaka oko nje. Istospolni su se odnosi najčešće prakticirali u obliku pederastije, no postoje dokazi o takvim odnosima i među vršnjacima, posebice u okviru sportskih i vojnih skupina. Homoseksualna prostitucija bila je legalna, a prostitutke su većinom bile neslobodni građani, odn. robovi. U seksualnim odnosima društvene uloge ljubavnika imale su presudnu važnost: od slobodnog se muškarca najčešće očekivalo »muževno« ponašanje, koje je podrazumijevalo aktivnu seksualnu poziciju (penetracija, tj. analno, oralno ili tzv. interkruralno općenje), dok su pasivnu (»ženstvenu«) zauzimali oni koje se držalo slabima i pokornima.

Ideja muževnosti (lat. virtus) zauzimala je još važniju ulogu u starome Rimu. U skladu s vojničkim karakterom kulture, od Rimljanina se također očekivalo da zauzme aktivnu ulogu osvajača. Istospolni odnosi među slobodnim građanima, osobito u okviru pederastije i bakanalija, smatrali su se dijelom štetnoga grčkog utjecaja, zbog čega su tijekom vremena i zabranjeni, no općenje s pasivnim i pretežno mladim muškim prostitutkama i robovima bilo je prihvaćeno (istaknutiji su primjeri odnosi između cara Domicijana i eunuha Earinusa te cara Hadrijana i Antinoja). Društvena snošljivost prema pasivnijim ulogama muškaraca rasla je od kraja I. st. pr. Kr., ponajviše zbog glasina o uglednicima koji su takve uloge zaprimali u vlastitim odnosima (mladi Gaj Julije Cezar s Nikomedom IV. Filopatorom, povremeno car Oktavijan), no situacija se počela mijenjati usponom kršćanstva: Konstancije II. i Konstans zabranili su 342. pasivnu homoseksualnost, Teodozije I. Veliki naredio je 390. da se sve pasivne muške prostitutke spale, Teodozije II. donio je 438. zakon o spaljivanju svih seksualno pasivnih muškaraca, a Justinijan I. Veliki je 533. pod prijetnjom smrtne kazne zabranio svako homoseksualno ponašanje.

Za razliku od starih Grka i Rimljana, judeo-kršćanska i muslimanska društva od početaka su homoseksualne odnose sankcionirala, smatrajući ih »grješnima« i »protuprirodnima«; prema njima, spolno općenje ne smije služiti sebičnom užitku, već prokreaciji, kao što je opisano u biblijskoj predaji o Sodomi i Gomori (otud pojam sodomija), odn. o narodu Luta u Kuranu, koji su za svoje grijehe kažnjeni smrću.

U srednjem vijeku »sodomiti« su isprva podlijegali blažim sustavima pokore u nadležnosti lokalnih biskupija. Burchard od Wormsa prvi je (oko 1023) sastavio standardizirani sustav propisa, na koji su se potom nastavili Panormia (oko 1095) sv. Yvesa de Chartresa te Gracijanov dekret (oko 1140), koji je poslužio kao temelj dekretalima (1234) pape Grgura IX. za vladavine kojega je došlo do službenog uspostavljanja poveznice između homoseksualnosti kao navodne seksualne devijacije i hereze te se istragama i utvrđivanjem homoseksualnosti počela baviti inkvizicija. Progone homoseksualaca provodile su od XIII. do XV. st. i svjetovne vlasti. Kažnjavali su ih novčano, bičevanjem, kastracijom, protjerivanjem, ponekad i smrću vješanjem ili spaljivanjem na lomači; u početku su kazne bile blaže, no tijekom vremena postajale su sve oštrijima i »spektakularnijima« (npr. u Augsburgu 1409. četiri svećenika ostavljena su da umru u velikom ptičjem kavezu). Za sodomiju su optuživani i društveno privilegirani, npr. papa Bonifacije VIII. (posmrtno) i engleski kralj Eduard II. Takvim se optužbama koristilo i u političke svrhe, posebice otkako je Filip IV. Lijepi 1307. lažno optužio templare.

Unatoč tomu, tijekom europskoga srednjovjekovlja u pojedinim se razdobljima i kulturama toleriralo, pa i poticalo »uzvišeno« platonsko prijateljstvo među uglednicima, osobito muškarcima, izražavano u duhu antičkoga erosa (nadahnuta pisma, pjesme, književne posvete i dr.); ističu se krugovi prijatelja okupljenih oko sv. Venancija Fortunata i sv. Radegunde Tiringijske (oba VI. st.), zatim Karla I. Velikoga i Ludviga I. Pobožnoga (kraj VIII. i početak IX. st.), normandijskih vladara X. i XI. st. te humanističkih mislilaca Erazma Roterdamskog, Jakoba Wimpflinga, Marsilia Ficina, Giovannija Pico della Mirandole, Pomponija Leta i dr. (XV. st.). Muško prijateljstvo i homoerotika još su se naglašenije njegovali u novom vijeku, posebice u Italiji, gdje je obnova antičkih ideala u renesansi uključivala likovno i književno oživljavanje motiva slobodnije seksualnosti i erotiziranih tijela (Donatello, Michelangelo Buonarroti, Giulio Romano, Pietro Aretino i dr.), pa je homoseksualnost postala društveno prihvatljivijom, i ondje i općenito među europskom aristokracijom (svoje miljenike imali su kraljevi Henrik III., Jakov VI. i Vilim III. Oranski, njemački grof Caspar Gottfried von Pappenheim i dr.). Usporedno s time i dalje su bili djelatni, odn. iznova se utvrđivali ili proširivali zakoni protiv »sodomije« – npr. kazneni zakonik Svetoga Rimskog Carstva Carolina iz 1532. nalaže spaljivanje na lomači za istospolno bludničenje, engleski je parlament 1533. donio zakon o kažnjavanju »protuprirodnih čina« (Buggery Act) – no stope progona u Europi općenito su se smanjivale. Zabranom homoseksualnosti izraženije su se bavile europske kolonijalne vlasti Sjeverne i Južne Amerike, nesnošljive prema rodnim i seksualnim običajima domorodaca (homoseksualne, transrodne i interspolne osobe, koje nisu podlijegale viziji zapadnjačke heteronormativnosti, pogrdno su prozvane »berdaši« [engl. berdaches, prema franc. bardache: pasivni homoseksualac]) i afričkih robova, a kazne za seksualno »devijantno« ponašanje bile su u skladu s europskim zakonima: strože u Južnoj Americi, a blaže u Sjevernoj. Iako se tijekom vremena prorijedilo teško kažnjavanje homoseksualaca, kako u Americi tako i u Europi, ono u većini zapadnjačkih zemalja nije ukinuto sve do XX. stoljeća.

Istospolna aktivnost žena više pozornosti zadobiva u Europi tek od novoga vijeka. Općenje žena (tribadizam, pojam nastao u XVII. st., lezbijstvo u XVIII. st., sapfizam u XIX. st.) isprva se uglavnom vezivalo uz sodomiju ako bi jedna od žena zauzimala ulogu – u današnjem smislu – transrodne ili interseksualne osobe, tj. predstavljala se i općila sa ženom »kao muškarac«. Žena koja bi se u ruhu muškarca vjenčala s drugom ženom u XVII. i XVIII. st. nazivala se tzv. ženskim suprugom, o čem svjedoči istoimeni roman Henryja Fieldinga (The Female Husband, 1746), nadahnut sudbinom Mary, odn. Charlesa Hamiltona, koji je iste godine osuđen na bičevanje i robiju. Ipak, od XVII. st. počela su se erotizirati ženska prijateljstva, neovisno o ženskom preuzimanju muških uloga, što potvrđuju glasine i optužbe protiv kraljice Ane Stuart i Marije Antoanete te njihovih dvorjanki. Usporedno s time, od kraja XVIII. st. bjelkinje viših klasa (za razliku od žena niže klase i drukčije rase, koje se stereotipno vezalo uz promiskuitet), npr. u Engleskoj širenjem viktorijanskih vrijednosti, smatrale su se »nevinima« i nezainteresiranima za seksualne odnose s prijateljicama, pa se na određenim mjestima čak dopuštao suživot neudanih žena u zajedničkim kućanstvima, što je omogućivalo razvoj ženskih erotskih prijateljstava u pozadini vladajućega morala i društvenih pravila.

Od XIX. st. do danas

Od XIX. st. do danas

Znanstvena gledišta

Pojavom moderne znanosti, homoseksualnost je u XIX. st. postala predmetom medicine, odn. psihijatrije. Najširi doseg – u homofobnim društvenim krugovima prisutan i danas – imalo je stajalište o njoj kao degenerativnom psihičkom poremećaju, odn. perverziji (→ parafilija), koje su zastupali pojedini europski liječnici (Richard von Krafft-Ebing, Albert Moll, Karl Westphal i dr.) pod snažnim utjecajem judeo-kršćanskog naslijeđa. Međutim, bilo je i onih koji su im se suprotstavljali, držeći da je homoseksualnost – tragom postavki njemačkoga pravnika i novinara Karla Heinricha Ulrichsa, pionira seksologije i tvorca pojma »uranizam« – nepromjenjiva varijacija spolnosti koja ne zahtijeva liječenje, što su osobito zastupali engleski liječnik Havelock Ellis, autor djela Seksualna inverzija (Sexual Inversion, 1900), njemački liječnik i seksolog Magnus Hirschfeld, autor teorije homoseksualnosti kao jedne od međukategorija (njemački Zwischenstufen) na skali ljudske seksualnosti te osnivač prvoga znanstvenog časopisa o homoseksualnosti (Jahrbuch für sexuelle Zwischenstufen, 1899–1923), kao i Sigmund Freud, koji se, unatoč stajalištu o razvojnoj inferiornosti homoseksualaca, protivio patologizaciji istospolne ljubavi.

Američki biolog Alfred Kinsey je u svom istraživanju homoseksualnosti, rezultate kojega je objavio u knjigama Seksualno ponašanje muškaraca (Sexual Behavior in the Human Male, 1948) i Seksualno ponašanje žena (Sexual Behavior in Human Female, 1953), pokazao da istospolni odnosi nisu abnormalna, već učestala pojava, osobito u adolescenciji, te da se među anketiranima nalazi 4% muškaraca i 1 do 3% žena isključive homoseksualne orijentacije, kao i čak 37% muškaraca i oko 13% žena koji su tijekom života imali istospolni kontakt, zaključivši da je ljudsku spolnost najprikladnije sagledavati tzv. Kinseyevom ljestvicom, na kojoj se između izričite homoseksualnosti i izričite heteroseksualnosti nalazi još pet različitih varijanti biseksualnosti. Važno je istraživanje provela i američka psihologinja Evelyn Hooker, koja je 1956. dokazala da nema psiholoških razlika između homoseksualnih i heteroseksualnih muškaraca, odnosno da homoseksualnost nije psihički poremećaj, što je svjetski utjecajno Udruženje američkih psihijatara (American Psychiatric Association) prihvatilo tek 1974.

Od 1980-ih neuroznanstvena i biološka istraživanja također su potvrdila da homoseksualnost nije bolest, već urođeno svojstvo pojedinih ljudi, na čije spolno ponašanje mogu utjecati prenatalne razine androgenih hormona i razlike u strukturi mozga (npr. u hipotalamičkoj jezgri, komisurama i dr.), kao i obiteljsko naslijeđe. Slijedom najnovijih istraživanja, danas se homoseksualnost većinom smatra rezultatom složenog odnosa između (prevladavajuće) bioloških te raznih socijalnih čimbenika.

Borba za prava homoseksualnih osoba

Premda su neke države dekriminalizirale istospolne odnose još u XVIII. st. (npr. Francuska) te u XIX. st. (Nizozemska, Bavarska, Brazil, Portugal, Argentina), u mnogim je zemljama (Velika Britanija, Pruska i potom Njemačka, Sjedinjene Američke Države) osobito muška homoseksualnost još uvijek bila kažnjiv čin, a susreti među homoseksualcima svedeni na tajna okupljanja u specijaliziranim lokalima (molly house u Velikoj Britaniji, gay-bar u SAD-u). Prvi znatniji pritisci za ukidanje antihomoseksualnih zakona u Europi i Americi javljaju se potkraj XIX. i u prvoj polovici XX. st., kada se za homoseksualnost kao normalnu pojavu zauzimaju razni novinari (npr. K.-M. Kertbeny), pravnici i liječnici, posebice M. Hirschfeld, koji je u Berlinu, djelujući do nacističkog izgona, 1897. osnovao Znanstveni odbor za čovjekoljublje (Wissenschaftlich-humanitäres Komitee), prvu svjetsku organizaciju za promicanje prava seksualnih manjina, 1919. znanstveno-edukativni Institut za spolne znanosti (Institut für Sexualwissenschaft), te inicirao nastanak Svjetske lige za reformu seksualnosti (osnovana 1928), a ozračju otpora svojim su stvaralaštvom i životnim stilom pridonosili i mnogobrojni europski i američki umjetnici, od kojih se ističu književnici (npr. Oscar Wilde, koji je u spektakularnom sudskom procesu 1895. osuđen na zatvor zbog sodomije, Virginia Woolf, u čijoj je »fikcionaliziranoj biografiji« Orlando, nadahnutoj romantičnim odnosom s Vitom Sackville-West, jedan od važnijih motiva i homoseksualna erotičnost, Radclyffe Hall, čiji je roman o lezbijskoj ljubavi Izvor samoće izazvao sablazan), likovni umjetnici (npr. američka slikarica Romaine Brooks i engleska Gluck slavu su postigle portretima seksualno i rodno fluidnih osoba), filmski redatelji (napose njemački, poput Richarda Oswalda, autora političkog igranog filma Drugačiji od drugih – Anders als die Andern, 1919., o patnjama homoseksualca, te Leontine Sagan, redateljice Djevojaka u uniformi – Mädchen in Uniform, 1931., adaptacije drame Jučer i danas – Gestern und Heute, 1930., Christe Winsloe). Unatoč sve izraženijoj vidljivosti, homoseksualci prve polovice XX. st. i dalje su trpjeli znatnu društvenu i pravnu represiju koja je dosegla vrhunac pod režimima nacizma, u sklopu kojega je u koncentracijske logore deportirano između deset i petnaest tisuća mahom muških homoseksualaca, gdje su, iščekujući izgledna mučenja (kastracija, medicinski eksperimenti i dr.) i smrt, bili primorani nositi oznaku obrnutoga ružičastog trokuta (danas simbola homoseksualnog oslobođenja), te staljinizma, gdje su mnogobrojni homoseksualci slani u radne logore ili na invazivno psihijatrijsko liječenje.

Nakon II. svjetskog rata počele su djelovati razne političke i društvene skupine za promicanje prava homoseksualaca. Na Zapadu se pojavljuju razna »homofilska« udruženja, od kojih su osobito utjecajna bila američka: Društvo Mattachine (Mattachine Society, 1950–53) i njegovi kasniji ogranci, odn. nasljednici, poput ONE Inc. (osnovan 1952), te Bilitidine kćeri (Daughters of Bilitis, akr. DOB, 1955–95., prema zbirci erotske poezije Pierrea Louÿsa), aktivnosti kojih su uključivale organizaciju prosvjeda i edukacijskih programa te izdavanje časopisa (npr. ONE Magazine, 1953–69; Mattachine Review, 1955–67; The Ladder, 1956–72). Prijelomni trenutak dogodio se 1969. u New Yorku, kada su se homoseksualci pobunili protiv brutalne policijske racije u gay-baru Stonewall Inn, potaknuvši šestodnevne masovne demonstracije protiv diskriminacije seksualnih i rodnih manjina, iz čega je proizišao svjetski pokret za oslobođenje homoseksualaca gay liberation, koji je započeo tradiciju »povorke ponosa« (engl. gay pride parade), a potom i suvremeni svjetski pokret za prava LGBTQIA+ zajednice (akr. za lezbijke, gay muškarce, biseksualne, transrodne, queer, interseksualne, aseksualne i druge osobe, od 1972), osobito aktivan tijekom epidemije HIV-bolesti 1980-ih (žrtve koje su mahom bili gay muškarci), koji se osim ravnopravnosti zauzima i za borbu protiv svakog oblika diskriminacije.

Dekriminalizacija i legalizacija istospolnih odnosa u porastu je od kraja 1960-ih: danas su legalizirani u 126 država, mahom zapadnog kulturnog kruga, dok su u njih 69, većinom u Africi, na Bliskome istoku i u dijelovima Azije, još uvijek ilegalni (od čega se u osam zemalja kažnjavaju smrću). U 28 država svijeta moguć je brak između osoba istoga spola, a njih 34 pruža neki oblik civilnoga partnerstva. Ipak, iako većina svjetskih država zakonski propisuje ravnopravnost ljudi bez obzira na spolnu orijentaciju, u mnogima od njih homoseksualci su još uvijek predmet predrasuda, nesnošljivosti i katkad nasilja.

Prava homoseksualaca u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je istospolni odnos legalan od 1977. Istospolna partnerstva prvi su put zakonski priznata 2003., od 2013. je slijedom referenduma zakonski zabranjeno sklapanje istospolnog braka, no od 2014. moguće je sklopiti istospolno životno partnerstvo. Pravo homoseksualnih partnera na udomljavanje djece priznaje se od 2020., a od 2021. i na posvajanje. Također, zakonski su zabranjeni svi oblici diskriminacije temeljene na seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu. Prva udruga za promicanje prava homoseksualnih osoba, lezbijska Inicijativa Lila, osnovana je 1989., a danas ih ima znatno više: npr. Lezbijska grupa Kontra (od 1997), LORI (od 2000), Iskorak (od 2002) i dr. Povorke ponosa godišnje se održavaju u Zagrebu (od 2002) i Splitu (od 2011), a jedna je održana i u Osijeku (2014) te Karlovcu (2023).

Citiranje:

homoseksualnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/homoseksualnost>.