idila (njem. Idylle < lat. idyllium, od grč. εἰδύλλıον: sličica, lirska pjesmica, kao deminutiv od εἶδος: slika, lik).
1. Sklad, milina; srdačnost bez sukoba, prijateljstvo, suglasnost; prizor nepomućena života ispunjena nježnošću, ljubavlju, bezbrižnošću i zadovoljstvom.
2. U likovnim umjetnostima, prikaz idealiziranoga prizora iz života u prirodi s pastoralnim (bukoličkim) motivima. Javlja se na helenističkim i rimskim freskama, na starokršćanskim mozaicima (Dobri pastir), srednjovjekovnim iluminacijama, u slikarstvu renesanse i, poglavito, rokokoa (J. A. Watteau). Obilno se koristila u slikarstvu XIX. st., kada je postala izraz malograđanskoga sentimentalnoga romantizma (K. Spitzweg, N. Mašić).
3. U književnosti, uz pastoralu, eklogu i bukoličko pjesništvo, jedan od naziva što su ga grčki gramatičari rabili za pjesme Teokrita, Mosha (grč. Μόσχος) i Biona. – Kraća lirsko-epska pjesma u koju monolozi i dijalozi često unose dramsku sastavnicu. Prikazuje male prizore iz svakodnevice, idealiziranu sliku života na selu, u prirodi ili u gradu. Antički su kritičari držali Teokrita utemeljiteljem te vrste, koju je poslije njegovao i Vergilije. – Epski pjesnički oblik s dramskim sastavnicama. U renesansi je dobio snažan sentimentalni naboj, okrenuo se pastirskim i ribarskim prizorima. U tom je obliku idila utjecala i na stariju hrvatsku književnost (P. Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje). Idile su pisali G. Boccaccio, G. de la Vega, E. Spencer, A. Pope i dr.
