iluminati (lat. illuminati: prosvijetljeni).
1. Naziv za članove različitih sljedbi koje su se od XV. st. javljale u različitim europskim zemljama; srodnici su ranijih gnostika. Vjerovali su da osim racionalne postoji i dublja, unutarnja spoznaja, koja dopire do same biti stvari, a izvor je takve spoznaje Božje prosvjetljenje; ono potiče vizije i daje moć proricanja. Nakon prosvjetljenja, osoba više ne podliježe uobičajenim crkvenim i vjerskim pravilima. Najprije su se javili potkraj XV. st. u Španjolskoj pod imenom alluminados ili alumbrados. Inkvizicija je progonila tu sljedbu i njezine pristaše. U početku XVII. st. sljedba se iz Seville proširila u južnu Francusku, gdje su njezini članovi prozvani illuminés, a poslije, po njihovu istaknutom pristaši (Pierre Guérin), guérinets.
2. Iluminatski red (Illuminatenorden) osnovao je 1776. profesor kanonskoga prava u Ingolstadtu Adam Weishaupt (1748–1830), a članovi su se zvali i perfektibilisti. Dosljedno zamisli o religioznom prosvjećenju te širenju humanističko-kozmopolitske ideje, tražili su preustroj crkve i društva. Isprva su bili povezani sa slobodnim zidarima. Redu su pripadali mnogi njemački knezovi, državnici i književnici, među kojima i J. W. Goethe, J. G. Herder i J. H. Pestalozzi. Red je bio zabranjen 1785., a obnovio ga je 1896. Leopold Engel; od 1907. sjedište mu je u Berlinu.
3. Iluminatima se nazivaju i članovi sljedbe koju je 1754. osnovao u Parizu portugalski mistik Martinez Pasqualis, a poslije joj je na čelu bio markiz Louis de Saint-Martin, pa su poznati i pod imenom martinisti. Ogranak martinista djelovao je i u Moskvi.
