infinitiv (kasnolatinski infinitivus [modus]: neodređeni način), glagolski oblik koji ima opće značenje glagola, koji je »čisti izraz glagolskoga pojma«, ali mu nisu svojstvene tipične glagolske kategorije lica i broja, npr. pasti, pjevati, doći i sl. Zato su ga antički gramatičari smatrali nepotpunim načinom (u odnosu na indikativ). Ponekad, npr. u latinskom ili grčkom jeziku, infinitivu mogu biti svojstvene kategorije vremena i stanja, pa se onda govori o oblicima aktivnog i pasivnog infinitiva te o infinitivima prezenta, perfekta i futura (npr. latinski amari: biti ljubljen je pasivni infinitiv, a habuisse: imati prije, u prošlosti infinitiv perfekta). Iako je i. glagolski oblik, on je po značenju, a često i po funkciji blizak imenici (jer se njime imenuje radnja). Zato u nekim jezicima infinitiv i formalno može postati imenica, posebno dodavanjem člana, npr. njemački das Schreiben ili das Sein (»pisanje«, odn. »biće«, »bitak« ili u francuskom le devoir: zadaća, l’être: biće, te grč. ῖὸ εἶναı: bitak). U hrvatskom jeziku, kao i u drugim slavenskim jezicima, infinitiv je bezličan i bezvremen, ali su mu svojstvene unutrašnje glagolske kategorije, tj. kategorija (ne)prijelaznosti i glagolskoga vida. Infinitiv često služi za tvorbu drugih, složenih glagolskih oblika, kao u hrvatskome za tvorbu futura (npr. doći ću) te kao dopuna modalnih (npr. morati doći) ili faznih glagola (npr. početi pjevati).
