struka(e):

inherentnost (prema lat. inhaerere: prianjati), u filozofiji označuje odnos svojstava prema njihovu nositelju, akcidencija prema supstanciji, u kojem su one pripadne toj supstanciji i razvijaju se tek iz nje (tako npr. okruglost pripada krugu). U predikativnoj teoriji P. Abelarda tvrdi se da se putem kopule (poveznice u rečenici) iskazuje da univerzalna forma, koja je izražena predikatom, na inherentan način pripada subjektu, odnosno predmetima koji su denotirani njime. Kod Dunsa Škota, koji tomu pojmu pridaje osobito značenje, akcidens nema egzistenciju u samome sebi, već samo zahvaljujući tomu što je inherentan svojoj bîti, tj. zato što sudjeluje u njoj. Tek zahvaljujući tomu on ima i vlastitu zbiljnost. U novovjekovnoj ontologiji, posebice kod A. Trendelenburga, i podrazumijeva »dovršenost« stvarî u supstancijalnom pogledu, tj. da je mnoštvo stvari jednoga područja bića inherentno svojemu jedinstvenomu pojmu kao supstanciji. Time se upravo putem inherentnosti objašnjava odnos uzajamnosti dijelova i cjeline, tj. da cjelina nije veća od svojih dijelova i obratno. Po N. Hartmannu postoje dvije vrste idealiteta: samostalni ili slobodni i inherirajući. Dok samostalni (slobodni) idealitet, kao npr. matematički, biva neposredno zoran u samome sebi, ovisni (inherirajući) idealitet zamjećuje se samo posredno, na nekom zbiljskom predmetu, i uopće nije shvatljiv bez njega. Zato inherentnost pojedinačnih svojstava nekomu zbiljskomu predmetu podrazumijeva da ona mogu biti idealna samo zahvaljujući neposrednoj zbiljnosti toga predmeta i ona opstoje samo dok postoji i sâm predmet.

Citiranje:

inherentnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/inherentnost>.