inkorporacija (kasnolat. incorporatio).
1. Pritjelovljenje, pripajanje, uključivanje, spajanje u jednu cjelinu ili neki širi sustav (npr. novih teritorija u državno područje, ili manjih poduzeća u veće).
2. U lingvistici, nazivak kojim se označuje uključivanje glagolske dopune (bližeg ili daljeg objekta) ili, rjeđe, subjekta u glagol. Na taj način nastaje glagolska složenica koja se sintaktički ponaša kao neprijelazni glagol, a značenjski odgovara cijeloj rečenici. U europskim jezicima inkorporacija se u pravilu ne pojavljuje, osim kao rubna pojava, npr. u engleskom izrazu baby-sitting, gdje je imenica baby »dijete, beba« inkorporirana u glagol sit »sjediti« (upotrijebljen u značenju »čuvati«). U tzv. inkorporativnim (inkorporirajućim, polisintetičkim) jezicima, inkorporacija je pravilan gramatički proces; u takvim jezicima, poput eskimskoga i mnogih američkih indijanskih jezika, jedna riječ može izraziti informaciju sadržanu u cijeloj rečenici u hrvatskome.
