struka(e):

instrumentalizam (engleski instrumentalism, prema latinskom instrumentum: oruđe, sredstvo), općenito, gledište po kojem je sve ljudsko mišljenje, spoznaja, djelovanje, odn. njihovi pojmovni i teorijski oblici, u funkciji praktičnog ovladavanja prirodom ili društvom, s temeljnom svrhom čovjekova opstanka i vođenja života, i da su, prema tomu, u svojoj bîti instrumenti, oruđa te temeljne svrhe. U filozofskom smislu, instrumentalizam je modus pragmatizma (kojemu su glavni klasični predstavnici C. S. Peirce, J. Dewey i W. James), koji kriterij istine postavlja u djelovanje (grčki πρᾶγμα), odn. u praktičnu učinkovitost pojmova i teorija, tj. u njihovu životno-situacijsku djelotvornost, primjenljivost i svrhovitost. Na tom pragmatičkom načelu J. Dewey pojmove, iskaze i teorije shvaća kao oruđa oblikovanja osjetilnog iskustva, a samo to iskustvo kao primarnu predanost, koja podliježe instrumentalnoj obradbi, tj. instrumentalnoj prilagodbi i raspolaganju, odn. primjeni pojmova, iskaza i spoznaja kao instrumenata te obradbe. U jezgri je tog pogleda i shvaćanje znanosti, odn. znanstvenoga zakona u njihovoj primarnoj funkciji otvaranja i ovladavanja prirodnim procesima. To je utemeljeno u Deweyjevu obuhvatnijem tumačenju čovjeka, njegova duha i prirode, koje on shvaća u organskoj povezanosti, iz koje izvodi postavku o izvornoj instrumentalnoj funkciji ljudskoga duha, tj. njegovoj oblikotvornoj, preobražujućoj, aktivnoj djelatnosti na prirodu i svijet. Odatle slijedi funkcionalno-instrumentalna povezanost mišljenja i iskustva, individue i zajednice, socijalnoga svijeta i prirodnog okolnoga svijeta.

Citiranje:

instrumentalizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/instrumentalizam>.