iracionalno (latinski irrationalis: nerazuman, nerazborit), ono što je neovisno o razumu, što se zbiva bez sudjelovanja intelekta ili nije u skladu s razumskim načelima; nerazumno, nerazložno, nerazborito. Starija filozofija oštro je suprotstavljala čovjeka kao racionalno biće (skolastički: animal rationale) »iracionalnim« životinjama. U novijoj filozofiji iracionalnima se često nazivaju različite čovječje psihičke funkcije i manifestacije (instinkti, podsvjesne težnje, uvjetovani refleksi, navike) koje nisu logičkoga podrijetla, odn. koje se zbivaju mimo intelektualnih kriterija, koji su »metalogički«, a bitno sudjeluju u izgrađivanju naših spoznaja, motiviranju naših aktivnosti, praktičkih odnosa i u nastajanju različitih oblika društvenoga života. U sferu iracionalnoga svrstava se, prema tom shvaćanju, npr. intuicija, umjetničko nadahnuće, religija i etika.
Kao filozofijski termin posuđenica je iz matematike, ali se u filozofskom smislu oblikuje kroz raspravu Kantovih kritičara o nespoznatljivosti »stvari po sebi«. Taj problem ima po S. Maimonu »iracionalan korijen« zato što ta nespoznatljivost pretpostavlja granicu iskustva koja se ni matematski ni iskustveno ne može nikada dosegnuti. Sama struktura svijeta može se promatrati kao iracionalna jer u njoj uvijek ima elemenata koji nisu racionalno objašnjivi (A. Schopenhauer) i zato filozofija ne samo što kruži oko »praznoga mjesta« između projekcije predmeta i predmeta samoga, nego se štoviše ispostavlja kao pokušaj da se na pojmovan način misli ono nepojmljivo, iracionalno (J. G. Fichte). Nastojanje oko ukidanja iracionalnog i nepojmljivoga vrhunac su Hegelova uvjerenja u mogućnost apsolutne spoznatljivosti svega u cjelini, gdje »univerzum nema nikakve mogućnosti da se odupre snazi sveprožimajućega duha«. Nasuprot njemu, F. D. E. Schleiermacher uviđao je ne samo iracionalni značaj individualnoga bitka nego i iracionalnost jezika, što je po njemu neukidivo, zato što je sama individualnost zbog svojih osobitosti neukidiva u bilo kakvoj većoj cjelini. Odbacujući prigovor da je iracionalist, M. Heidegger isticao je da njegovo mišljenje, usmjereno protiv tradicionalne logike, ne smjera na rehabilitiranje iracionalnog u filozofiji, nego se tu prije svega radi o zahtjevu da se na izvoran način ponovno promisle temeljne riječi zapadne metafizike, λόγος i ratio.
