kalež (mletački calese < latinski calix: čaša), čaša posebna oblika koja se u kršćanskom bogoslužju upotrebljava za posvećenje vina. Sastoji se od triju glavnih dijelova: čaše (latinski cuppa), čvora (latinski nodus) i podnožja. U prvim stoljećima kršćanstva kao kalež su se upotrebljavali svi oblici kućnih čaša. Već od IV. st. bili su zabranjeni drveni, stakleni i koštani kaleži, a papa Grgur Veliki oko 600. odredio je da kaleži moraju biti od plemenitih kovina. Ovisno o bogatstvu crkava ili darovatelja te o stilskome razdoblju, kaleži su se ukrašavali, a često su bili remek-djela zlatarske i cizelerske umjetnosti, os. u doba gotike i rane renesanse. Kalež je redovito od plemenitih kovina, a unutrašnjost čaše uvijek je pozlaćena. U doba predromanike i romanike čaša je imala oblik polukugle, masivan čvor i nisko, široko podnožje; redovito je bila ukrašena graviranim motivima, emajlom, dragim kamenjem i koraljima (Tassilov kalež, oko 780). Od XII. st. između podnožja i čaše umetao se držak s nizom prstenova. U doba gotike kalež je postajao sve viši i uži; podnožje i držak raščlanjivali su se, a ukrasi su najčešće bili sitni gravirani ili skulpturalni (apstraktni, geometrijski, biljni, figuralni i arhitektonski) ornamenti od istoga materijala od kojega je i kalež (zlato, srebro, pozlaćena bronca). U renesansi se oblici smiruju; u baroku se omjeri kaleža uvećavaju, ukrasi postaju bujnijima, os. na dršku (glavice anđela, svetački likovi). U razdoblju rokokoa cijeli je kalež prekriven bogatom ornamentikom, dok klasicizam primjenjuje jednostavnije motive. U XIX. st. izrađivali su se kaleži u svim povijesnim stilovima, najčešće u reduciranoj gotici.
Među najznačajnijim su kaležima u Hrvatskoj: kalež iz crkve sv. Šimuna (izrađen u zadarskoj radionici, druga polovica XIV. st.), kalež s anđelima iz Lopuda (rad dubrovačkoga zlatara, XV. st.), kalež s grbom obitelji Papalić (rad zadarskoga zlatara M. Draganjića, XVI. st.) i onaj iz crkve u Vugrovcu (rad zagrebačkoga zlatara I. Ernsta, 1769).
