struka(e): |

kapitulacija (franc. capitulation: sporazum, poravnanje /pa i onaj između pobjednika i pobijeđenog/, prema srednjovj. lat. capitulare: sporazumjeti se, od lat. capitulum: poglavlje).

1. Čin kojim oružane snage neke zaraćene strane ili samo dio njih prestaju s borbom i predaju se neprijatelju. Kapitulaciji obično prethode pregovori između zaraćenih strana, koje u ime strane koja se namjerava predati vode parlamentari. Spremnost na pregovore označava se bijelom zastavom. Kapitulacija može biti bezuvjetna, kao i uvjetna kada se poraženoj strani daju određeni ustupci ili olakšice. Kapitulaciju treba razlikovati od primirja kao sporazuma o obustavi oružane borbe. Kršenje sporazuma o kapitulaciji kao i zloupotreba bijele zastave ovlašćuju drugu stranu na nastavak ratnih operacija.

2. Kapitulacije su poseban tip ugovora koje su sklapale, od XVI. st., snažnije kršć. države (europske, a poslije i SAD) s nekršć. državama (s Turskom, nekim zemljama Afrike, Bliskog i Dalekog istoka) osiguravajući u njima različite povlastice bez reciprociteta (npr. pravo na intervenciju u odnosnim zemljama, izuzeće vlastitih državljana ispod sudbenosti organa tih zemalja i sl.). Protivan načelu suverene jednakosti i ravnopravnosti država, režim kapitulacija danas je posve nestao.

3. U svakidašnjem govoru kapitulacija je poraz, slom, prestanak otpora i obrane, npr. u polit. borbama, u znanstv. polemikama. – Kapitulant, čovjek koji ustukne pred zaprekama ili teškoćama, koji odustaje od borbe, koji nije ustrajan u nastojanju; slabić.

Citiranje:

kapitulacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kapitulacija>.