struka(e):

kazna.

1. U psihologiji i pedagogiji, nanošenje tjelesne ili duševne boli zbog toga što nečije ponašanje nije bilo u skladu sa željenim ili propisanim ponašanjem. Može biti i u obliku izostanka očekivane ugode (npr. zabrana djetetu da se igra). Budući da svaki oblik kazne dovodi do čuvstva neugode, očekuje se da će se njezinom primjenom spriječiti nepoželjno ponašanje. Ako nisu ispunjeni neki uvjeti (npr. da kazna mora uslijediti odmah ili ubrzo nakon učinjenoga prekršaja, ili ako je okrutna), kazna može ostati bez učinka ili imati i negativne posljedice. Zbog mogućih uzroka neuspjeha kazne u suvremenoj psihologiji i pedagogiji izbjegava se kazna kao metoda. Ipak, mnogi stručnjaci drže da je kazna uspješan odgojni postupak.

2. U pravu, vrsta kaznenopravne sankcije kojom se nanosi određeno zlo počinitelju protupravnoga ponašanja. U društvima bez (učinkovite) drž. vlasti kazna je imala privatan značaj, bila je prepuštena oštećenim pojedincima ili njihovim obiteljima, glavni joj je cilj bio osveta i nije morala odgovarati naravi i težini počinjenoga djela. Postupno se razvila ideja razmjernosti kazne, isprva kroz talionsko načelo »oko za oko, zub za zub«. Privatnu reakciju oštećenika s vremenom je zamijenilo kažnjavanje od zajednice i države, a poslije država ostvaruje pravo kažnjavanja bez obzira na volju osobe, pa čak i protiv njezine volje; kaznena djela smatraju se djelima protiv države, a privatno kažnjavanje postaje protupravno. Vrste i sadržaj kazni mijenjali su se tijekom povijesti. U sr. vijeku gotovo posvuda u Europi pretezale su novčane kazne, da bi se tek od XVII. st. počeo primjenjivati zatvor s prisilnim radom. Usporedno su bile primjenjivane i vrlo okrutne kazne (različiti načini mukotrpnog ubijanja, tjelesne kazne sakaćenjem, odn. zadavanjem fiz. patnji), a kazne su se često provodile javno i ritualizirano radi izlaganja zločinca poruzi i sramoti. Pod utjecajem društv. promjena takve su se kazne počele povlačiti iz prakse u XVII. st., a tomu je pridonijelo i to što su je oštro osudili prosvjetiteljski pisci (C. L. S. Montesquieu, G. Filangieri, C. Beccaria i dr.). Istodobno, otvorila se rasprava o smislu i svrhovitosti smrtne kazne, koja je u nekim zemljama tada i ukinuta. Tjelesno kažnjavanje zabranjeno je međunar. konvencijama o pravima čovjeka i ugl. napušteno, no bičevanje i amputacija zadržani su ipak u nekim afričkim, arapskim i dalekoistočnim zemljama. Najčešće se izriču dvije vrste kazni: kazna oduzimanja slobode i novčana kazna. Uz kazne, primjenjuje se niz drugih kaznenih sankcija, npr. obvezno psihijatrijsko liječenje.

Kazneni sustav u današnje doba ima neka zajednička obilježja. U znatnom broju država ukinuta je smrtna kazna (u Hrvatskoj 1990). Hrv. kazneno pravo poznaje samo dvije vrste kazni: kaznu zatvora i novčanu kaznu. Kazna zatvora može se izreći punoljetnim osobama u trajanju od 30 dana do 15 god. Dugotrajni zatvor (20 do 40 god.) može se propisati samo za najteže oblike teških kaznenih djela, nikada se ne može propisati kao jedina, glavna kazna, ne može se izreći počinitelju koji u doba počinjenja djela nije navršio 21 god. života i može se odmjeravati samo na pune godine. Kazna maloljetničkoga zatvora može se izreći i mladim počiniteljima kaznenih djela, i to pod posebnim zakonskim uvjetima. Novčana kazna propisuje se i izriče u dnevnim dohodcima osobe prema kojoj se primjenjuje, u rasponu od 10 do 300 dnevnih dohodaka, a za kaznena djela iz koristoljublja do 500 dnevnih dohodaka. Počinitelju kaznenoga djela koji ne ostvaruje nikakav dohodak, sud će utvrditi dnevni dohodak po slobodnoj prosudbi, prema vrijednosti njegove imovine ili imovinskih prava. U Kaznenome zakonu RH iz 1998. novčana kazna propisana je kao alternativna za velik broj kaznenih djela, čime se znatno smanjila represivnost hrv. kaznenoga prava.

Rasprava o opravdanju kažnjavanja bila je otvorena već u antici (Protagora, Platon, Aristotel, Seneka i dr.). Suvremena pravna filozofija svrstava ta shvaćanja u apsolutne, relativne i mješovite teorije o kazni. Apsolutne teorije kažnjavanja svrhu i opravdanje kazne vide isključivo u pravednoj odmazdi, retribuciji ili represiji. Najznačajniji su predstavnici tog shvaćanja I. Kant, po kojem je kazna izraz kategoričkoga zahtjeva apsolutne pravednosti, i G. W. F. Hegel, po kojem je kazna logičko-dijalektička nužnost jer dovodi do ponovne uspostave pravnoga reda (sinteza). Relativne teorije kažnjavanja opravdanje kazne vide u svrsi koja se njome želi postići. Teorije generalne (opće) prevencije kao svrhu kazne ističu djelovanje na sve da ne čine kaznena djela, a teorije specijalne (individualne) prevencije djelovanje na počinitelja kaznenoga djela da u budućnosti ne čini kaznena djela. Najznačajniju teoriju generalne prevencije postavio je L. Feuerbach, to je teorija psihol. prisile, a najznačajniju teoriju specijalne prevencije postavio je njem. pravnik F. von Liszt. Mješovite (eklektičke) teorije kažnjavanja smatraju da kazna mora istodobno zadovoljiti ciljeve pravedne odmazde i prevencije.

Neka novija zakonodavstva, pa tako i hrvatsko, izričito utvrđuju svrhu kažnjavanja. Prema hrv. Kaznenomu zakonu svrha kažnjavanja izraz je društv. osude zbog počinjenoga kaznenoga djela (retribucija), utjecaj na počinitelja da ne čini kaznena djela (specijalna prevencija), utjecaj na ostale da ne čine kaznena djela (generalna prevencija) i djelovanje na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja (socijalno-etička funkcija).

Citiranje:

kazna. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 18.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kazna>.