koordinacija (srednjovj. lat. coordinatio).
1. Usklađivanje, prilagođivanje jednoga drugomu; međusobna usklađenost.
2. U gramatici (sintaksi), termin koji označuje slaganje rečenica u nezavisnosložene (ili koordinirane) rečenice (za razliku od subordiniranih ili hipotaktičkih), i to: sastavne ili kopulativne (npr. Ušli su i sjeli), suprotne ili adverzativne (npr. Ušli su, ali nisu sjeli) i rastavne ili disjunktivne (npr. Ili su sjeli ili još uvijek stoje). Naziv koordinacija rabi se i u tvorbi riječi, gdje se koordiniranima nazivaju složenice kojih su dijelovi međusobno ravnopravni (npr. sociološko-psihološki), za razliku od subordiniranih složenica (npr. kulturnopovijesni), koje nastaju od spojeva riječi atributivnoga tipa, usp. kulturna povijest > kulturnopovijesni.