Kopti (od arap. Qubṭ ili Qifṭ, Qufṭ: Egipćanin, iskvareni oblik za grč. Αἰγύπτιος), kršćanski potomci starih Egipćana. Kopti su oni stanovnici Egipta koji ni za arapske (641–1250), ni za mamelučke (1250–1517), ni za osmanske (1517–1918) vlasti nisu prešli na islam, već su ostali kršćani monofiziti; većinom su članovi Koptske ortodoksne crkve. Kada su se, nakon arapskog osvajanja, muslimani u Egiptu prestali nazivati Egipćanima (Αἰγύπτιοι), to se ime počelo koristiti za kršćansku manjinu. Danas je naziv Kopti i etnička i vjerska oznaka. Kopti žive uglavnom u dolini Nila između El-Minje (Al-Minyā) i Kene (Qinā) te u gradovima (Kairo, Aleksandrija); prema neslužbenim procjenama čine od 10 do 14% ukupnog stanovništva Egipta.
Religija
Od ranokršćanskoga doba uživao je aleksandrijski patrijarh neprijeporan ugled i autoritet na cijelom Istoku. Aleksandrijska teološka škola, djelatna već u II. i III. st. (Origen), imala je u IV–V. st. vodeću ulogu u borbi protiv arijanizma i nestorijanizma (Atanazije, Ćiril Aleksandrijski). Kada je aleksandrijski patrijarh Dioskur osuđen od Kalcedonskoga koncila 451. zbog pristajanja uz monofizitsko naučavanje, zaoštrio se antagonizam između Aleksandrije i Carigrada (tim više što su sabori 381. i 451. dali carigradskomu patrijarhu prvenstvo pred aleksandrijskim) pa se Aleksandrijski patrijarhat podijelio na većinske monofizite (kopti) i manjinske melkite (caristi). Unatoč pokušajima potonjih bizantskih careva da se uspostavi crkveno jedinstvo, velika većina egipatskih kršćana odvojila se od ostaloga kršćanstva. Danas unutar koptskoga crkvenoga korpusa postoje dvije crkve: Koptska ortodoksna crkva i Koptska katolička crkva. Koptska ortodoksna crkva ima monofizitsku vjeroispovijest (konfesiju). Sjedište joj je u Kairu, obred je koptski, a liturgijski jezik koptski i arapski. Prema procjenama, ima više od 15 milijuna vjernika u Egiptu i dijaspori. Koptska katolička crkva istočnokršćanska je crkva koptskoga obreda. Nastala je 1741. sjedinjenjem dijela Koptske ortodoksne crkve s Katoličkom crkvom. Sjedište je patrijarhata u Kairu. Ima oko 190 000 vjernika u Egiptu.
Jezik
Koptski jezik potomak je staroegipatskoga, a u Egiptu se govorio približno od II. st. Pisao se prilagođenim grčkim alfabetom, kojemu je bilo dodano sedam znakova iz demotskoga pisma. Najvažniji su spomenici koptskoga prijevod Ivanova evanđelja i Djela apostolskih, napisani na asjutskom dijalektu. Postojalo je šest dijalekata koptskoga jezika, četiri u Gornjem Egiptu i dva u Donjem Egiptu, no sve ih je kao govorni jezik zamijenio arapski nakon VIII. st. (čini se da se u gornjem Egiptu koptski govorio do kraja XVI. st.). Donjoegipatski bohairski dijalekt postao je književnim jezikom koptskih kršćana od XI. st., a u vjerskoj se upotrebi, kao izumrli jezik, sačuvao do danas. Od staroegipatskoga se koptski jezik razlikuje osobito u glagolskom sustavu: od XIV. st. konstrukcije s glagolskim imenicama počele su zamjenjivati stare konjugacijske oblike (tvorene s pomoću nastavaka). Kako su se u koptskom bilježili i vokali, to je omogućilo da se djelomično rekonstruira izgovor vokala i u staroegipatskom (koji je bilježio samo konsonante).
Likovne umjetnosti
Koptska umjetnost (III. do XI. st.) razvila se iz staroegipatske likovne tradicije, uz jake helenističko-rimske, bizantske, sirijske i arapske utjecaje. Među najznačajnije spomenike ubrajaju se crkve Bijelog i Crvenoga samostana (polovica V. st.) kraj Sohaga u Egiptu. Imale su bazilikalni tlocrt s apsidom u obliku trolista i kupolu nad glavnim oltarom; bočni i glavni brod bili su natkriveni drvenim stropom, a u unutrašnjosti je imala bogatu dekorativnu plastiku i freske. Sličnoga tipa bila je crkva u Hermopolu (Hermopolis Magna; druga polovica V. st.) i ostatci crkve u samostanu Apa Jeremias u Sakkari (kraj V. st.). Do danas su dobro očuvani samostani sv. Apolona u Bavitu (Bāwīṭ; VII. st.) i sv. Simeona kraj Asuana (IX. st.). U Gornjem Egiptu, Nubiji i Etiopiji česte su špiljske crkve (građevinski tip preuzet izravno iz staroegipatskoga graditeljstva). U kiparstvu su se motivi isprva preuzimali iz antike: mitološka bića (Ples dviju Nerejida i Amor na leđima dupina, IV–V. st.), akantovo lišće, palmeta, meandar i sl., poslije su prevladavali biblijska simbolika (Poklonstvo pastira, VII–VIII. st.), križ, vinova loza, paun, a česta je bila primjena dvoprutog i troprutoga pletera. Biljni su se ornamenti postupno stilizirali, a sve se više koristio prošupljeni ornament, tzv. ažur (osobito na reljefima i košarastim kapitelima). U slikarstvu se primjećuje udaljavanje od starokršćanske i bizantske ikonografije; ističu se freske u Bavitu (Krist u slavi, VII. st.), odakle potječe i zanimljiva ikona Krist i sv. Menas (VII. ili VIII. st.). Poznate su koptske tkanine, gotovo jedine sačuvane do danas iz doba antike. Ima ih iz nekoliko stilskih razdoblja: posthelenističkoga (IV–V. st., grčko-rimski motivi), starokršćanskoga (V–VI. st., biblijski motivi, jaki orijentalni utjecaji) i koptskoga (VI–VII. st., preuzimanje bizantskih i sasanidskih elemenata dekoracije). Koptska je umjetnost ostvarila visoke domete u primijenjenoj umjetnosti, osobito u sitnoj plastici u bronci, predmetima od stakla, kosti i bjelokosti. Znatno je utjecala na irsku umjetnost ranoga srednjega vijeka te na merovinšku umjetnost.
Glazba
Vjerska glazba pripadnika Koptske ortodoksne crkve u Egiptu podrazumijeva jednoglasno pjevanje muškaraca a cappella, tek iznimno uz pratnju udaraljki u određenim prigodama. U nekim koptskim samostanima nađena su raznovrsna glazbala iz razdoblja od III. do VIII. st. (npr. sistrum, kastanjete, flauta, harfa, lutnja), u liturgijskim knjigama spominje se upotreba samo jednoga glazbala (zvonce naqus), dok se u suvremenoj liturgijskoj praksi mogu pojaviti samo činelice sadžat i triangl muthallath. Tekstovi su na koptskom jeziku s posuđenicama iz grčkoga, te katkad s dijelovima na arapskom. Koptska se crkva u V. st. odijelila od Rimske i Bizantske crkve i od tada je samostalno razvijala osebujnu glazbenu praksu. Koptska glazba ne podrazumijeva fiksirane tonske visine i tonalitetne centre, bogata je mikrointervalima, a melodijski skokovi veći od terce iznimni su. Melodija i tekst u razmjerno su slobodnu odnosu. U nekim rukopisima dolazi ekfonetska notacija, no u današnje doba koptska glazba počiva na usmenoj predaji.
