kunić, sisavac iz por. zečeva (Leporidae). Domaći kunić potječe od divljega kunića (Oryctolagus cuniculus), pripitomljenog i uzgojenog u zemljama oko Sredozemnoga mora (→ dvojezupci). Zbog velike i brze sposobnosti razmnožavanja, populacija kunića u prirodi vrlo brzo raste, pa su u nekim zemljama (npr. u Australiji), zbog uništavanja usjeva te lokalne flore, a time i faune, postali velika opasnost za poljoprivr. proizvodnju.
Kunićarstvo. Kunić čovjeku služi ponajprije za proizvodnju kvalitetna mesa, zatim za dobivanje krzna, vune i cjepiva, a omiljen je i kao kućni ljubimac. Od divljega kunića stvoren je diljem svijeta velik broj pasmina domaćih kunića, a razlikuju se po veličini i obliku tijela, boji i šarama krzna, duljini i strukturi dlake, kao i fiziološkim svojstvima (plodnost, sposobnost dojenja, rast mladih kunića itd.). Prema proizvodnim svojstvima i namjeni uzgoja, pasmine kunića klasificiraju se na one za meso i krzno, za krzno i meso, za finu dlaku i meso, za meso te za medicinske pokuse. Intenzivna proizvodnja kunića odvija se u objektima s kontroliranim mikroklimatskim uvjetima, kaveznim načinom držanja. Brjeđost ženke traje 28 do 32 dana, godišnje može imati do 10 legala, a u prosjeku 4 do 9 mladih u jednom leglu. Kunići su biljožderi, a u intenzivnoj proizvodnji ugl. se hrane peletiranim kompletnim krmnim smjesama. Tov kunića završava u dobi od 80 do 90 dana, kada postižu tjelesnu masu od 2,5 do 2,8 kg. Kunići obolijevaju od niza bakterijskih (pastereloza, tularemija, salmoneloza), virusnih (miksomatoza), parazitskih i gljivičnih bolesti te bolesti uvjetovanih propustima u hranidbi i držanju. U svijetu se godišnje proizvede oko 1,2 mil. t kunićjega mesa, od čega oko 1/3 otpada na proizvodnju u zemljama Europske zajednice. U Hrvatskoj se organizirano proizvodi (2003) oko 1000 t kunićjega mesa godišnje i većina ga se izvozi na tržište Europske zajednice.
