kuća, stambena zgrada ponajprije namijenjena jednoj obitelji, a u širem smislu i svaka stambena zgrada, odnosno zgrada. Razlikuje se prema namjeni (obiteljska, najamna), odnosu prema drugim kućama (slobodnostojeća, dvojna, u nizu), broju katova (prizemna, višekatna), smještaju (seoska, gradska), građi (zidana, drvena) i dr. Nekoć se gradila od pletera, ćerpiča, kamena, opeke, drva, a danas i od betona, čelika, armiranoga betona i stakla. Za pokrivanje su se upotrebljavali kamen, slama i daščice, dok se danas ponajviše koristi crijep, ljepenka i dr.
U neolitiku, s prijelazom na sjedilački način života, pojavili su se prvi tipovi kuća: pleteruša, kružna ili ovalna tlocrta, sa zidovima od pletera oblijepljenima ilovačom, i brvnara, građena od neotesanih oblica u hladnim i šumovitim predjelima. Prvi kompleksi stambenih zgrada otkriveni su na nalazištu Mohenjo-Daro na Indu (III. tisućljeće pr. Kr.), s prostorijama raspoređenima oko središnjeg otvorenoga dvorišta. Takve su se kuće gradile i na Bliskome istoku od najstarijega razdoblja sve do rimsko doba (Ur, Ašur, Dura-Europos, Faiyūm), a od II. tisućljeća pr. Kr. gradile su se i višekatne kuće sa sanitarnim prostorijama (Tell el-Amarna, Kreta). Na Sredozemlju su se u drugoj polovici III. tisućljeća pr. Kr. javile kružno-kupolaste kamene građevine megalitičkih kultura, tip nastambe koji se zadržao do danas (→ bunja), i megaron, najstariji tip antičke nastambe u obliku pravokutnika, u središtu koje se nalazilo ognjište, a na užoj strani trijem s ulazom (Mikena, Tirint); taj tip građevine snažno je utjecao na razvoj grčkoga hrama. U Grčkoj se tijekom I. tisućljeća pr. Kr. razvila peristilna kuća (sve prostorije nizale su se oko unutarnjeg središnjega nenatkrivena dvorišta). U središtu staroitalske kuće nalazio se atrij, oko kojega su se rasporedile sve ostale prostorije. U Rimskome Carstvu, uz kuću s atrijem, bio je raširen tip kuće nastao spojem peristilne kuće i kuće s atrijem. Velik broj rimskih kuća imao je kupaonicu, vodovod, uređaj za grijanje – hipokaust, staklene prozore (Pompeji, Herkulanej). Shema peristilne kuće zadržala se u graditeljstvu srednjega vijeka samo u samostanima i palačama te u bizantskim i islamskim građevinama (osobito u raskošnim maurskim kućama u Španjolskoj), dok su kuće u gradovima redovito bile manje zgrade na dva ili tri kata, s neudobnim i uskim prostorijama bez vode i kanalizacije, redovito s dućanima, radionicama ili skladištima u prizemlju. U doba renesanse građanske su kuće bile veće i udobnije, a aristokratske palače, građene po antičkim uzorima, imale su više prostorija i bogatu dekoraciju. Od baroka su se u bogatijim kućama gradile prostorije prema namjeni (blagovaonica, spavaonica, radna, dnevna i dječja soba, soba za primanje posjeta). U XIX., a osobito u XX. st., s općim tehničkim napretkom (uvođenje vodovoda, kanalizacije, struje, plina, centralnoga grijanja), racionalnijim iskorištavanjem prostora i težnjom da kuće dobivaju što više zraka, svjetla i sunca, napuštaju se tradicijski kanoni gradnje kuća. (→ stambene zgrade)
Raznolikost hrvatskih seoskih kuća proistječe u prvom redu iz prirodnih obilježja pojedinih regija, iz kojih je korišten materijal za gradnju, zatim iz tipa tradicijskoga privređivanja i općenito lokalnoga načina života. (→ graditeljstvo, narodno)
