Lučić (Lucić, Lucio, Lutius), hrvatska plemićka obitelj iz Trogira. Prvi poznati član obitelji bio je Luka, koji se spominje u dokumentima prije 1234. Njegovi potomci obnašali su značajne komunalne dužnosti, među ostalim, bili su gradski suci, konzuli, potestati i egzaminatori. Lukin sin Desa zastupao je 1227. Splićane i Trogirane prilikom sklapanja obrambenog saveza protiv kneza Domalda, a 1239. bio je komunalni rektor. Isticao se bogatstvom, a 1234. oporučnu ostavštinu namijenio je gradnji franjevačke crkve i samostana sv. Marije. Drugi Lukin sin, Petar, više se puta spominje kao gradski sudac. U sljedećem naraštaju osobito se istaknuo Luka, sin Petrova i Desina brata Mate, koji se spominje kao konzul, egzaminator i sudac, a 1284. i kao jedan od triju gradskih knezova. Petrovi sinovi bili su Luka (u. 1272), čija se kći Margareta udala za krčkoga kneza Leonarda Frankapana, i Valentin, koji se u dokumentima spominje kao šibenski potestat (1270). U XIV. st. pojedini su članovi obitelji obnašali istaknute crkvene dužnosti. Jedan od njih, Desa, sin Lukšin, spominje se 1387. kao arhiprezbiter, župnik i rektor crkve sv. Barbare. Istaknuti član obitelji iz XV/XVI. st. bio je šibenski biskup Ivan (rođ. 1497), koji je u spomen na ujaka, biskupa Ivana Štafilića (u. 1528), svojemu prezimenu dodao i prezime Štafilić. Najpoznatiji članovi obitelji Lučić u XVI/XVII. st. bili su pjesnik Lucić, Petar, i njegov sin, povjesničar Ivan, koji je bio posljednji muški potomak obitelji. Obiteljska dobra i prezime Lučić naslijedili su potomci Klare, druge kćeri Ivanova brata Jerolima, koja se 1646. udala za Kazimira Cerinea s Brača te se otad obitelj zove Cerineo-Lucio. Grb obitelji Lučić uklesan je na portalu obiteljske palače i na ostalim obiteljskim zgradama u Trogiru, a sastoji se od štita podijeljena na četiri polja.
