struka(e):

marksizam, cjelina filozofskih, ekonomskih, socioloških i politoloških teorija koje je oblikovao K. Marx, a razvili njegovi suradnici i pristaše, ponajprije F. Engels, te teorijski pristupi i tumačenja koja se zasnivaju na Marxovu djelu ili se na njega pozivaju kao na izvornu teorijsku jezgru. Politički nauk i ideologija koji su se razvijali kao programska uporišta socijalističkih političkih stranaka i pokreta, te ideološki temelj komunističkih poredaka (marksizam-lenjinizam). Kao filozofsko i znanstveno naučavanje uglavnom se poistovjećuje s historijskim materijalizmom, kritikom političke ekonomije i klasnom analizom društva, te se svodi na stajalište da duhovni, kulturni i politički život društva ima svoj korijen u materijalnim odnosima proizvodnje, a kao politički nauk i ideologija sadržava shvaćanje o klasnoj borbi kao pokretaču povijesti, o besklasnom društvu, komunizmu, kao njezinu cilju, koji se može ostvariti revolucijom kapitalističkoga društva.

Izraz marksisti, u značenju sljedbenika Marxovih stajališta, javlja se u 1860-ima za sukoba Marxovih i Bakunjinovih pristaša u Prvoj internacionali i isprva ima polemički značaj. Kako bi pokazao da je Marxova misao dosljedna i sustavna teorijska elaboracija, F. Engels piše knjigu Anti-Dühring (1878), koja je K. Kautskoga potaknula da marksizam odredi kao »znanost o povijesti sa stajališta proletarijata«. S prevladavanjem marksizma u njemačkoj socijaldemokraciji i Internacionali, dolazi do rasta radničkih stranaka socijalističkog usmjerenja, te do širenja političkog marksizma u europskim državama. Engelsova je zasluga i teorijsko strukturiranje marksizma. On je nakon Marxove smrti objavio drugi i treći svezak njegova Kapitala, a svojim je filozofskim radovima (Ludwig Feuerbach i kraj klasične njemačke filozofije, 1888., i dr.) stvorio teorijski korpus koji je sadržavao historijski materijalizam, kritiku političke ekonomije i dijalektičko poimanje prirode. U tom obliku opće filozofije marksizam prodire u još pretežito pozitivističku europsku kulturu, različito prihvaćan i razvijan od socijalističkih intelektualaca, tada vezanih za Drugu internacionalu (G. V. Plehanov i V. I. Lenjin u Rusiji, A. Labriola u Italiji, R. Hilferding i M. Adler u Austriji). Istodobno, prodor pozitivizma doveo je marksizam do prve velike krize, koja je nastala napadom E. Bernsteina na temelje marksističke ortodoksije. Nastojeći nadići proturječnosti između reformističke prakse socijaldemokratske stranke i njezine revolucionarne teorije on je osporio dijalektičke i hegelovske korijene marksizma i teoriju kapitalističkoga razvitka, a socijalističku je perspektivu sveo na obnovljeni liberalizam. S Bernsteinom su polemizirali i Kautsky i R. Luxemburg, no revizija marksizma našla je pristaše u mnogim socijalističkim strankama pokazujući dihotomiju između reformista i revolucionara koja se sve više zaoštravala. U toj se fazi proširuju teme marksističkog istraživanja, koje nisu tek produbljivanje klasika Marxa i Engelsa. U djelima R. Hilferdinga, O. Bauera i dr. počinje se raspravljati o agrarnome pitanju, problemu nacije, teoriji partije, kolonijalnom pitanju, imperijalizmu itd. U mnoge od tih tema, potaknutih marksizmom, uključuju se i građanski teoretičari (M. Weber, V. Pareto, John Atkinson Hobson).

Razvoj marksizma presudno je odredilo njegovo širenje u Rusiju. Marksizam prodire u Rusiji u 1880-ima ponajprije djelovanjem Plehanova i V. I. Lenjina, koji ga nastoje primijeniti kao sredstvo analize i kao revolucionarnu ideologiju. Na početku XX. st., osobito nakon Ruske revolucije 1905., nastaje radikalnija marksistička ljevica usmjerena na pokret masa, iako vjerna parlamentarnoj strategiji koju su oblikovali njemački socijalisti, osjetljivija na fenomen imperijalizma i njegove političke posljedice. Najvažnija predstavnica te koncepcije u Njemačkoj bila je R. Luxemburg, zastupnica proleterske revolucije zasnovane na sustavu radničkih vijeća. Gotovo istodobno ruska se socijaldemokracija cijepa 1902. na dvije struje, boljševičku i menjševičku (obje marksističke), s obzirom na ulogu koja se pripisuje radničkoj borbi u revolucionarnom procesu. No vodi se i teorijska polemika između boljševičkih intelektualaca (Aleksandra Aleksandroviča Bogdanova i Lenjina) oko materijalizma i idealizma. S I. svjetskim ratom izbija kriza marksizma, povezana s odlukom većine europskih socijaldemokratskih vodstava da podupru svoje vlade u ratnim naporima, što je radikaliziralo polemiku reformista i revolucionara. Listopadska revolucija 1917. dovela je na vlast marksističku partiju. Kautsky je oštro kritizirao iskustva revolucije i boljševičke vlasti, ali i R. Luxemburg je kritički upozoravala na ukidanje građanskih sloboda i prelazak vlasti od sovjeta u ruke boljševičke partije. Kriza socijaldemokracije, boljševička pobjeda, kraj optimizma u razvoju društva stvorenog ratom, temeljito su izmijenili okvir unutar kojeg se marksizam do tada razvijao. Lenjinov marksizam zadobio je svjetsku važnost, povezanu s osnivanjem Treće internacionale (1919) i komunističkih partija. U Rusiji, nakon prijepora o perspektivama revolucije, u kojem su sudjelovali vodeći boljševički teoretičari (N. I. Buharin, L. Trocki itd.), 1920-ih dolazi do Staljinove prevlasti u partiji, državi i Internacionali, koja donosi sve jači nadzor komunističkih centralnih komiteta nad kulturnom djelatnošću i slobodnim protokom ideja. U 1930-ima je izgrađena skolastička sinteza (nazvana marksizam-lenjinizam) koja je preuzela ulogu službene partijske filozofije. U spisu o historijskom i dijalektičkome materijalizmu iz 1938. Staljin ju je kodificirao kao ortodoksni sklop za prosuđivanje svake »devijacije« i »oportunizma«, koji je od partije zahtijevao autoritet u teorijskim pitanjima i sankcionirao svaki razlaz između političke borbe i teorijske elaboracije. U Europi su se neki komunistički intelektualci, koji su zaslužni za obnovu pristupa Marxovu djelu, suočili s krizom socijalističke kulturne tradicije. Iako su problemu pristupali sa stajališta svojih partija, bili su pod stalnom prijetnjom ideološke osude. Prvo djelo te nove faze bila je Lukácseva Povijest i klasna svijest (1923), koja je redefinirala stajalište marksizma u svjetlu pojma konkretnoga totaliteta (uspostavljajući snažnu vezu s hegelovskom dijalektikom), čime je označen raskid s marksizmom Druge internacionale i razdvajanje od marksizma koji je postajao staljinizmom. Tu su poziciju pojačale i studije drugih autora, ponajprije djelo Karla Korscha Marksizam i filozofija (Marxismus und Philosophie, 1923), ali i objavljivanje Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa (1932), koji su uvelike potvrđivali Lukácsevo tumačenje marksizma. S druge strane, A. Gramsci je u fašističkom zatvoru potkraj 1920-ih i početkom 1930-ih (Zatvorske bilježnice, objavljene posmrtno 1948–51) poduzeo filozofsko redefiniranje marksizma u antideterminističkome ključu s obzirom na nov položaj proletarijata i nove oblike kapitalističkoga razvitka, oblikujući pojmovni aparat nove političke kulture (povijesni savez, kulturna hegemonija, organski intelektualci) i najavljujući novu strategiju borbe (»pasivna revolucija«) koja odgovara povijesnoj fazi »amerikanizma«, sovjetskog planiranja i fašizma. Iako je staljinistički rez onemogućio ujedinjavanje marksističkih struja, marksizam se ipak ukorijenio kao nezaobilazna sastavnica zapadne kulture. To pokazuje plodan susret marksizma i psihoanalize u djelu Wilhelma Reicha, a još više iskustvo kritike masovnog društva autora »frankfurtske škole« (Th. Adorno, M. Horkheimer, H. Marcuse), čije ideje povezuju weberovsku sociologiju, Freudovu psihoanalizu i marksizam.

Drugačija je sudbina marksizma u zemljama trećega svijeta. Uvezen u Aziju i Latinsku Ameriku 1920-ih, na valu seljačkih revolucija u kojima je Treća internacionala vidjela nastavak europskoga revolucionarnog iskustva, marksizam je imao značajnu ulogu u ustanovljivanju povezanosti socijalnih sastava nacije sa zaostalom ekonomijom te u rasvjetljavanju odnosa između centra i periferije, postavši teorijskim osloncem revolucionarnih partija i pokreta. U Latinskoj su se Americi zbivali pokušaji povezivanja socijalnih i nacionalnih pitanja, što je u nekim slučajevima (José Carlos Mariátegui) rezultiralo teorijskom plodotvornošću. U Aziji najvažnije je iskustvo bila pobjeda kineske komunističke partije, koju je vodio Mao Zedong (Mao Ce-tung), marksistički intelektualac koji je znao, poput Lenjina u Rusiji, u klasnoj strukturi kin. društva utvrditi vodeći smjer revolucionarne strategije.

U razdoblju nakon II. svjetskog rata sve je manje presudan odnos između teorijske razrade i političke borbe, pa je u »zapadnom marksizmu« naglašena tendencija sektorizacije područja istraživanja na disciplinarnoj osnovi. U tom se razdoblju sve manje očituje težnja za jedinstvom marksizma, zbog teorijskih ali i političkih razloga, jer se postavlja pitanje »realnog socijalizma« i odnosa političke demokracije i socijalizma, zbog čega se sve više govori o »marksizmima« a ne o marksizmu. Taj je problem došao do izražaja, osobito nakon gušenja Praškog proljeća 1968., u svijesti o »krizi marksizma«, čiji su ishodi, s obzirom na krah »realnoga socijalizma«, bili teško predvidivi. Umjesto inzistiranja na kontinuitetu, moglo se pristupiti istraživanju relevantnijih problematskih sklopova. Na filozofskoj razini, pogotovo u Francuskoj (gdje je uspostavljen blizak odnos između marksizma i strukturalizma) i u Italiji, gdje je bila živa gramscijevska tradicija, produbljivani su problemi logičkog i epistemološkoga karaktera u smjeru autonomnog i samodostatnog utemeljenja. Među najznačajnijim prinosima te tendencije, neovisne o sovjetskom marksizmu-lenjinizmu, bili su spisi G. Della Volpea i L. Althussera. S druge strane, marksisti različitih škola i područja (P. Sweezy, J. Habermas, N. Poulantzas, James O’Connor, Harry Braverman) pridonosili su socijalnim znanostima neskolastički aktualizirajući neke marksovske društveno-ekonomske kategorije i primjenjujući ih u analizi suvremenoga kapitalizma. U historiografiji, u kojoj je imala velik utjecaj ne samo Marxova misao (F. Braudel), marksisti su stvorili djela široka opsega i odjeka. Izvan Europe, nakon II. svjetskog rata, s pobjedom kineskih komunista (1949) i s usponom trećeg svijeta, marksizam je razvio novi revolucionarni poziv blisko povezan s pokretima nacionalnog oslobođenja. Na crti afričkih nacionalnih revolucija, oslobodilačkoga rata u Indokini, geriljskih pokreta u Latinskoj Americi, zbivala se teorijsko-politička elaboracija marksizma, koja, u planetarnim okvirima, ponovno zagovara izvornu temu povezanosti između spoznaje i promjene kao i temu društvene borbe kao univerzalno osloboditeljske vrijednosti. Taj se smjer istraživanja, kojim idu intelektualci različitih država (Paul Baran, P. Sweezy, Arghiri Emmanuel, S. Amin, I. Wallerstein), pokazao plodnim područjem suvremenoga marksizma. Suočivši se sa slomom realnoga socijalizma i izazovima globalizacije, marksizam u 1990-ima dijelom nastavlja tim smjerom, a dijelom ulazi u razdoblje postmarksizma, koji marksističko učenje nastoji dezideologizirati i odrediti mu realno i ravnopravno mjesto u pluralizmu socijalnoteorijskih pristupa. U tom se kontekstu, ponajprije u angloamer. svijetu, razvijaju novi pristupi i tumačenja, poznati pod nazivom analitički marksizam, koji marksizam usmjeravaju na nove problemske sklopove (problemi pravednosti, poteškoće Marxove teorije viška vrijednosti i dr.). U cjelini, razvoj početkom 2000-ih pokazuje da ideja o zastarjelosti marksizma, shvatljiva iz obzorja njegova poistovjećivanja s režimom realnoga socijalizma, pripada prošlosti, pa njegova budućnost ostaje otvorena. Poglavito se to može pokazati na primjeru svjetske financijske krize s kraja prvog desetljeća XXI. st., koja je omogućila revitalizaciju marksističke kritike kapitalizma, potvrđujući da su ideje marksizma aktualne i u suvremenom, globaliziranom svijetu.

Marksizam u Hrvatskoj

Prve socijalističke skupine i stranke u Hrvatskoj oblikovane su na Marxovim idejama. Godine 1894. stvorena je Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije, koja je bila marksistička. Nakon I. svjetskog rata ona se rascijepila i njezino lijevo, revolucionarno krilo sudjelovalo je u osnivanju Komunističke partije Jugoslavije 1919., u okviru koje je 1937. osnovana Komunistička partija Hrvatske, kojoj je marksizam bio ideološkim temeljom. U 1920-ima počinje prodor marksizma kao društvene misli, a glavni su nositelji komunistički usmjereni književnici i publicisti (O. Prica, B. Adžija, O. Keršovani, M. Krleža, A. Cesarec). U 1930-ima marksizam se šire prihvaća kao relevantna društvena teorija, koja se povezuje s drugim suvremenim usmjerenjima, npr. teorijom elite (M. Kus-Nikolajev). U doba tzv. sukoba na ljevici u marksističku raspravu uvučeni su prirodni znanstvenici (Z. Richtman, R. Podhorsky), koje ideolozi Komunističke partije optužuju za »revizionizam«. Nakon II. svjetskog rata marksizam postaje državnom ideologijom u Jugoslaviji. Nakon sukoba KPJ s Informbiroom 1948. odvajanje od sovjetskog modela i teorije omogućuje slobodnije tumačenje Marxove misli. Ponajprije u filozofiji u 1960-ima dolazi do sukoba između dogmatskog i »stvaralačkog« marksizma, pri čemu se profiliraju različita tumačenja Marxove misli i marksizma, od kojih je najznačajnija tzv. filozofija prakse (G. Petrović, M. Kangrga, P. Vranicki i dr.), koja je stekla međunarodni ugled. Sukobi među marksistički usmjerenim školama omogućuju neortodoksniji pristup marksizmu i njegovo originalno povezivanje s drugim suvremenim filozofskim usmjerenjima, kao što su fenomenologija i egzistencijalizam (V. Sutlić, D. Pejović). Istodobno, od polovice 1960-ih i u društvenim se znanostima, dotad pod dominacijom marksističke ortodoksije, javlja niz znanstvenika koji tumače marksističke koncepcije iz obzorja suvremene građanske znanosti, te potiču osamostaljivanje i znanstveno profiliranje ekonomske znanosti (R. Lang, A. Dragičević, B. Horvat), sociologije (R. Supek, J. Županov, I. Kuvačić) i politologije (N. Smailagić, I. Babić). Ipak, do početka 1980-ih društveni status marksizma kao ideologije i društvene teorije, koja se predavala u školama i na fakultetima, nije bio upitan. Međutim, početkom 1980-ih započinje rasprava o krizi marksizma, koja rezultira nizom kritičkih radova. Slomom socijalizma 1990–91. kida se veza između države i marksističke ideologije. Prevladavanjem ideološke hegemonije, marksizam se kao teorijsko usmjerenje ograničava na sveučilište i postaje dio teorijskoga pluralizma. Marksistički orijentirani autori usredotočuju se na područje svojega disciplinarnog interesa – filozofija, sociologija, historiografija, ekonomija, a marksizam postaje legitimni dio akademskoga proučavanja i naučavanja. Odatle se od polovice 1990-ih počinje elaborirati povezanost teorijske analize i društvene promjene.

Citiranje:

marksizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/marksizam>.