onomatopeja (kasnolatinski onomatopoeϊa < grčki ὀνοματοποιΐα, od ὄνομα: ime + ποιεῖν: činiti), stvaranje riječi oponašanjem nekoga prirodnog zvuka, životinjskog ili ljudskoga glasa i sl., nazivanje nekog predmeta ili živoga bića po zvuku i glasu koji na njega podsjeća ili je za njega karakterističan. Tako npr. prirodne zvukove oponašaju glagoli: šuštati (o lišću, papiru i sl.), klokotati i mrmoriti (o vodi), tiktakati (o uri), štropotati (o kolima), pištati (o pari), cvokotati (o zubima); životinjske glasove: psikati (o zmiji), mijaukati (o mački), kokodakati (o kokoši), mukati (o kravi), gugutati (o grlici), roktati (o svinji), živkati (o vrapcu), graktati (o gavranu); ljudske glasove: hihotati (za smijeh), mumljati, šušljetati, ciktati, blebetati (za govor) itd. Prema tipičnomu načinu glasanja stvoren je za istu pticu naš naziv kukavica, njem. Kuckuck, franc. coucou, alb. quqe, grč. ϰόϰϰυξ, tur. guguk; po karakterističnom zvuku što ga daje udaranje o šuplje tijelo stvorena je naša riječ bubanj, franc. tambour, njem. Trommel, grč. τύμπανον, hindski tam-tam, tur. tampete. Onomatopejska je pojava također stvaranje nadimka za pripadnike stranog naroda po nekoj riječi koju oni često upotrebljavaju (u nas digići za Talijane prema venecijanskomu digo: kažem, ćiribirci za rum. Ćiće u Istri vjerojatno prema cire bire: tko i dobro; u Madžarskoj vigéc za Nijemce prema wie geht’s: kako je?; u Novoj Kaledoniji oui-men, tj. oui-ljudi za Francuze, prema franc. oui: da). Množina onomatopejskih elemenata u svim jezicima svijeta dovela je u lingvistici do teorije o onomatopejskom podrijetlu jezika uopće (tzv. vau-vau teorija). Kao stilsko sredstvo (figura) u književnosti onomatopeja se sastoji u gomilanju određenog niza glasova, kako bi se dočarala neka situacija karakterizirana određenim zvukovima (V. Nazor, I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče).
