organicizam (prema organsko), nazor prema kojem su svi sastavni elementi neke složene pojave bitno određeni njihovim cjelovitim djelovanjem, učinkom što ga zajedno izvode i postižu, tako da cjelina određuje elemente, a ne elementi cjelinu. Pojam, preuzet iz biologije, isprva objašnjava shvaćanje po kojem je život neodvojiv dio organizacije materije (Léon Rostan: Izlaganje načela organicizma – Exposition des principes de l’organicisme, 1846). U filozofiji, poseban tip filozofije prirode koji pojave u stvarnosti objašnjava finalistički i sintetički djelovanjem njima nadređene strukture odnosa; često u vezi s naturalizmom (G. Bruno), idealizmom (F. W. J. Schelling) i osobito vitalizmom (H. Driesch). U novije doba filozofski organicizam obnovio je A. N. Whitehead svojim shvaćanjem o sveopćoj povezanosti događaja u stvarnosti. U sociologiji, pravac koji tumači društvo kao živi organizam (nadorganizam), u sklopu kojega postoji razdioba uloga na temelju načela svrhovitosti. Po tom shvaćanju društvo je podvrgnuto zakonima koji vladaju u svijetu živih bića pa se i sva zbivanja i sve pojave u društvu shvaćaju biologistički: npr., podjela rada u izgradnji društva poistovjećivala se s podjelom rada među pojedinim organima, sa zakonomjernostima rasta živih bića. – H. Spencer, pozitivist i evolucionist, zastupao je u sociologiji (u osnovnim postavkama) organicističko gledište. Krajnje radikalnu organicističku teoriju zastupao je V. Espinas. Po njemu je svako živo biće potpuno istovjetno s društvom, jer je ono, kao zajednica, u osnovi skup stanica i drugih organskih elemenata. Organicističkomu nazoru bliske su darvinističko-biološke teorije o društvu, koje su – unoseći u društvo biološke kategorije, kao što je npr. borba za opstanak (engl. the struggle for life) – mehanički prenosile na društvo određenja nespojiva s kompleksnim svijetom društvenih, ekonomskih, kulturnih i političkih odnosa.
