orkestar (od grč. ὀρχήστρα: orkestra), općenito, naziv za svaku veću skupinu instrumentalnih svirača u europskoj, japanskoj, kineskoj, indonezijskoj, arapskoj i drugim glazbenim kulturama. U užem smislu, skupina instrumentalnih svirača u europskoj glazbenoj kulturi od XVII. stoljeća do danas, koja izvodi umjetničku, zabavnu, plesnu, narodnu (tradicijsku) ili vojnu glazbu. S obzirom na sastav, veličinu, funkcije i tip glazbe koji se izvodi, suvremeni pojam orkestra obuhvaća npr. gudaće i puhaće, komorne, simfonijske, operne i jazz-orkestre te orkestre nar. glazbala (npr. tambura, balalajki i dr.). Povijesno se orkestar razvijao od ranog opernog ansambla u npr. Monteverdijevim prvim operama (Orfej, 1607), preko orkestra potrebnoga za izvođenje opera i drugih djela J.-B. Lullyja, H. Purcella, G. F. Händela, J. S. Bacha, G. Ph. Telemanna, J.-Ph. Rameaua i drugih kasnobaroknih skladatelja, do tzv. mannheimskog orkestra, kao prvoga modernog izvoditeljskog tijela te vrste. U drugoj fazi razvoja, temelji suvremenog orkestra utvrđeni su u ansamblima predviđenima za izvođenje glazbe klasicizma (J. Haydn, W. A. Mozart, L. van Beethoven i dr.), s određenim sastavom gudača (violine, viole, violončela, kontrabasi), puhača (flaute, oboe, klarineti, fagoti, rogovi, trube) i udaraljki (timpani) te fiksiranim rasporedom svirača. U razdoblju romantizma posebno su važni za daljnji razvoj orkestra bili skladatelji poput H. Berlioza, R. Wagnera, R. Straussa, N. Rimski-Korsakova i dr., koji rabe orkestar kao veliko zvukovno kolorističko glazbalo, uvodeći, među ostalim, nove instrumente (npr. engleski rog, bas klarinet, trombon, tubu, bas tubu, harfu i dr.). Značajna novost XIX. stoljeća bilo je uvođenje stalnoga dirigenta sa štapićem umjesto prvoga violinista ili čembalista koji su do tada vodili orkestar, a veličina sastava varirala je između 60 i 90 svirača. U nekim djelima XX. stoljeća u orkestru se povremeno rabe i druga glazbala (npr. čelesta, saksofon, zvona, orgulje, egzotične udaraljke i dr.) te kombinacije klasičnoga orkestralnoga zvuka i zvuka proizvedena mehaničkim i elektroničkim napravama. Važne su pojave u orkestru XX. stoljeća ulazak žena svirača i utemeljenje orkestara u jugoistočnoj Aziji (Japan, Koreja, Kina). Najpoznatiji orkestri današnjice simfonijski su orkestri ili filharmonije u Beču, Berlinu, Londonu, Bostonu, New Yorku, Chicagu, Parizu, Leipzigu, Amsterdamu, Moskvi, Sankt Peterburgu, Izraelu, Tokyju i dr., od kojih mnogi kontinuirano djeluju već od XIX. stoljeća. Među komornim orkestrima ističu se oni iz Basela, Venecije, Londona, Moskve, Münchena i dr. U Hrvatskoj je najstariji i najugledniji simfonijski orkestar Zagrebačka filharmonija (utemeljena 1920), a među komornim orkestrima Zagrebački solisti (utemeljeni 1954). Orkestralnu glazbu pisala je većina profesionalnih skladatelja u posljednja tri stoljeća, a orkestralni repertoar obuhvaća izvođenje simfonija, simfonijskih pjesama, oratorija i drugih orkestralnih formi, te instrumentalnu pratnju u formama kao što su opere, solistički koncerti i dr.
