katolički pokret, organizirano djelovanje katoličkih laičkih udruga i inicijativa u prvoj polovici XX. st., a cilj im je bio duhovna i intelektualna izobrazba mladih, širenje prosvjete u pučanstvu, borba za socijalnu pravdu i pravednije društvo prožeto kršćanskim vrjednotama. Nastao je po uzoru na njemački pokret (Katolischer Verein), iz XIX. st., a izravno su ga potaknuli pape Leon (Lav) XIII. (osobito njegova socijalna enciklika Rerum novarum, 1891) i Pio X.
U Hrvatskoj mu je pokretač bio krčki biskup A. Mahnić (1896–1920), koji je prije dolaska na Krk zajedno s J. Krekom bio nositelj katoličkoga pokreta u Sloveniji. U Zagrebu je 1906. osnovan akademski klub »Domagoj«, koji je postao središte đačkog i studentskoga pokreta, a poslije i hrvatskoga katoličkog pokreta. Ubrzo je nastao lanac đačkih društava u srednjim školama, sjemeništima i bogoslovijama, od kojih mnoga izdaju vlastita glasila (do 1914. ima ih oko 20), a 1910. u Zagrebu je osnovan Hrvatski katolički đački savez. Odrasli članovi pokreta osnovali su 1912. Katolički seniorat sa zadaćom da se skrbi o usmjerenju i razvoju pokreta. Iste god. osnovan je Hrvatski katolički narodni savez za vodstvo i nadzor svih društava i djelatnost pokreta. U okviru pokreta 1918. nastala je Hrvatska pučka stranka, koja se zauzimala za federalno uređenje zemlje i kršćanska načela u javnom životu.
U pokušaju za sjedinjenjem hrvatskih i slovenskih đačkih društava, nastala je 1920. Jugoslavenska katolička đačka liga te prvi Orlovi po uzoru na one iz Češke i Slovačke. Ta su gimnastička društva u svečanim nošnjama nastupala na sletovima, a njegovala su kršćanski odgoj, kulturne i socijalne djelatnosti. God. 1923. osnovan je u Zagrebu Hrvatski orlovski savez, a orlovska društva ubrzo su postala najmasovnija u Hrvatskoj. Neko su vrijeme ovlasti nad đačkim društvima bile podijeljene između Lige i Hrvatskog orlovskog saveza, dok 1925. nije ukinuta Liga. Predsjednik Hrvatskog orlovskog saveza Ivo Protulipac i posebno tajnik i suosnivač I. Merz dali su savezu duhovni i crkveni karakter u duhu Katoličke akcije. Međutim, već prije 1920-ih bile su nazočne u katoličkom pokretu dvije struje. Jedna (»nacionalna«) – s »Domagojem«, franjevcima te akademskim i bogoslovnim udrugama – željela je pomirbu s liberalnim i sličnim skupinama te težila nacionalnom jedinstvu pod geslom Bog – hrvatski narod – socijalna pravda. Druga (»integralistička«) – s isusovcima, sarajevskim bogoslovnim zborom, listovima Dan, Vrhbosna, Hrvatski dnevnik i dr. – inzistirala je na katoličkim načelima i religioznom karakteru katoličkih udruga, s geslom: žrtva – euharistija – apostolat. Zbog prijašnjih razlika i nagla rasta orlovskih društava, 1925. došlo je do rascjepa između domagojstva i orlovstva.
Kada su Šestosiječanjskom diktaturom 1929. ukinute sve političke stranke i slobodne udruge, osim Jugoslavenskoga sokola, domagojsko đaštvo spojilo se s bratovštinom sv. Ćirila i Metoda, a orlovstvo kao dio Apostolata molitve postalo je Križarsko bratstvo. Otada je pokret, na čelu s najraširenijim Križarima, djelovao uglavnom u duhu Katoličke akcije. Već od 1925. zagrebački nadbiskup A. Bauer i drugi biskupi pokušali su sjediniti organizacije pokreta pod vodstvom crkvene hijerarhije, ali nisu uspjeli pa su sve do dolaska komunističkih vlasti usporedno egzistirale tri skupine: Katolička akcija, domagojstvo i križarstvo.
