plaća, novčani iznos koji se mjesečno isplaćuje zaposlenima kao naknada za uloženi rad u poslovnom procesu. U zemljama razvijenih tržišnih ekonomija razlikuju se plaće, koje dobivaju službenici, od nadnica, novčanih isplata radnicima, obično na tjednoj osnovi. U RH svi zaposleni dobivaju plaće, bez obzira na to rade li na proizvodnim ili izvanproizvodnim poslovima. Plaća se sastoji od osnovne plaće i dodataka na osnovnu plaću. Osnovna plaća zaposlenika za puno radno vrijeme i normalni učinak, utvrđena na osnovi složenosti poslova radnog mjesta i uz normalne uvjete rada, najniži je iznos što ga je poslodavac dužan isplatiti radniku. Izračunava se kao umnožak osnovice za izračun plaće i koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta (može se izraziti i u apsolutnim iznosima). Dodatci na osnovnu plaću uključuju: dodatak za radni staž, za prekovremeni rad, otežane uvjete rada, rad u smjenama, rad nedjeljom i praznikom, noćni rad, dodatak za uspješnost na radu i dr. Osim dodataka utvrđenih na temelju zakonskih propisa, poslodavac plaću može uvećati i drugim dodatcima kao što su dodatci za racionalizaciju u poslovanju, različiti bonusi, dodatci iz podjele dobiti, dioničke opcije i drugi oblici dioničarstva zaposlenih i sl.
Visina plaće ovisi o velikom broju unutarnjih i vanjskih čimbenika. To su: 1) složenost posla, koja ovisi o znanju i iskustvu potrebnom za obavljanje posla, o odgovornosti, fizičkom i umnom naporu kojem je pojedinac izložen, uvjetima rada i sl., a za utvrđivanje složenosti posla najčešće se primjenjuju različite sumarne i analitičke metode procjene posla; 2) radni doprinos (učinak, uspješnost), na temelju kojega se određuje stimulativni dio plaće, pri čem će više zarađivati oni zaposleni koji ostvaruju veći učinak; 3) tržište rada, prema kojem se utvrđuju novčani iznosi za pojedina radna mjesta i skupine poslova, ako poduzeće želi privući i zadržati kvalitetne djelatnike; 4) sindikati, koji mogu tražiti povećanje plaća ako smatraju da su njihovi članovi zakinuti u sustavu nagrađivanja.
Plaće se mogu klasificirati na različite načine. S obzirom na način utvrđivanja, razlikuju se: a) plaćanje po komadu, koje se temelji na broju komada što ih je pojedini radnik proizveo u jedinici vremena. Osnovno je obilježje toga plaćanja izravno proporcionalni odnos između učinka i iznosa plaće. Glavni su oblici plaće po komadu: komadni akord i vremenski akord. Kod komadnog akorda plaća se izračunava iz umnoška ostvarene količine i novčanog iznosa za svaku jedinicu proizvoda. Kod vremenskog akorda plaća se izračunava množenjem novčanog iznosa po jedinici radnog vremena, ostvarenoga broja jedinica radnog vremena i faktora uspješnosti, koji se dobiva iz odnosa standardnoga i stvarno utrošenoga radnog vremena. Oba oblika plaćanja po komadu mogu se pojaviti i kao pojedinačni i kao grupni akord. Komadni i vremenski akord u posljednje se vrijeme sve češće primjenjuju u kombinaciji sa zajamčenom vremenskom plaćom; b) plaćanje po vremenu, odn. sustav plaćanja u kojem je radnik plaćen isključivo za vrijeme provedeno na radu, bez obzira na to koliki je učinak ostvario. Visina plaće po vremenu izračunava se iz umnoška vremena provedenoga na radu i unaprijed utvrđene vrijednosti posla, obično izražene kao satnica, odn. plaća za sat rada. Plaćanje po vremenu svrstava se u nestimulativne sustave plaćanja. Ostale su mu karakteristike: jednostavnost, fleksibilnost, mali troškovi upravljanja, pozitivan utjecaj na kvalitetu rada te socijalna i fizička sigurnost radnika. Primjenjuje se kod onih poslova kod kojih nije moguće ili je teško i ekonomski neopravdano utvrđivanje, planiranje ili praćenje radnih učinaka, kod poslova kod kojih stimuliranje količine učinka može loše djelovati na kvalitetu, troškove i druge aspekte rezultata rada te kod poslova kod kojih su organizacija i tehnologija rada takve da radnik ne može bitno utjecati na rezultate rada (npr. u automatiziranoj proizvodnji); c) plaćanje prema doprinosu, tj. svako povećanje plaće dodijeljeno zaposlenom, koje se temelji na njegovoj individualnoj uspješnosti, odn. rezultatima rada. Takvo je plaćanje stalni dodatak te se razlikuje od bonusa, koji je jednokratno plaćanje. Iako se izraz plaća prema doprinosu (uspješnosti) može primijeniti za sve poticajne povišice svih zaposlenih, on se ugl. koristi za tzv. bijele okovratnike, odn. stručnjake i zaposlene na izvanproizvodnim poslovima. Povećanje plaće prema zaslugama temelji se ugl. na individualnim rezultatima rada, a dodatci na plaću utvrđuju se jednom godišnje i isplaćuju mjesečno.
U RH plaća je određena zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, odn. ugovorom o radu. Zakon o radu pritom definira temeljne odredbe koje se odnose na plaće zaposlenih, dok su osnove i mjerila za isplatu plaća uređeni kolektivnim ugovorima i pravilnikom o radu. Poslodavci koji zapošljavaju manji broj radnika (do 20) i koje ne obvezuje kolektivni ugovor nisu obvezni donositi pravilnike o radu pa plaće određuju u samom ugovoru o radu. Kako bi se zaštitio socijalni status radnika, država propisuje minimalnu plaću, a postoji i sustav odbitaka na plaću na koje se ne plaćaju porezi.
