platforma (franc. plate-forme), učvršćeno (nepokretno) ili pokretno (plovno, plutajuće) postolje s nadgrađem namijenjeno za odobalno (engl. offshore) bušenje dna ispod vodenih površina radi istraživanja i/ili proizvodnje nafte ili prirodnoga plina. Nadgrađe platforme prostor je za smještaj postrojenja, procesnih sustava i opreme, za slijetanje helikoptera, za rad i boravak osoblja. Uobičajeni je režim rada na platformi u 12-satnim smjenama, obično u trajanju od mjesec dana. Na proizvodnim se platformama nalazi samo osoblje nužno za održavanje procesnih sustava, kojima se može i daljinski upravljati. Na platformama s kojih se obavljaju razradna bušenja i proizvodnja može istodobno biti smješteno više od 100 ljudi, kojima su na raspolaganju spavaonice, prostor za boravak i rekreaciju, kuhinja i druge zajedničke prostorije. Prema namjeni se razlikuju dva osnovna tipa platformi: bušaća platforma za izradbu istražnih ili razradnih bušotina te proizvodna platforma, a osim toga platforma može biti procesna, servisna, za smještaj osoblja i opreme te za posebne namjene.
Bušaća platforma u načelu je autonomna pokretna plovna jedinica s vlastitim sustavom propulzije ili bez njega. Prema načinu postavljanja i zadržavanja u radnom položaju razlikuju se: poduprta platforma (samopodizna i uronjiva), koja je tijekom normalnoga rada poduprta o dno, a jedino ju tijekom premještanja s jedne lokacije na drugu na površini održava uzgon, i plutajuća platforma (barža, poluuronjiva platforma i brod za bušenje), kod koje potporu u svim fazama rada ostvaruje samo njezin vlastiti uzgon. Samopodizna poduprta platforma ograničena je na dubine mora do najviše 150 m, iako su za većinu platformi operativne mogućnosti uglavnom do dubine od 100 m. Za veće dubine mora koriste se poluuronjiva platforma i brod za bušenje. Poluuronjiva platforma tegli se na lokaciju predviđenu za bušenje i zatim se, ovisno o dubini mora, sidri ili se njezin položaj održava dinamičkim pozicioniranjem. Tijekom rada platforma pluta, djelomično uronjena na gaz predviđen za tegljenje, bušenje ili orkansko nevrijeme. Danas već postoje konstrukcije koje uspješno rade na dubinama mora većima od 1000 m. Brod za bušenje namijenjen je ponajprije za bušenje na velikim dubinama. Zadržavanje na istoj lokaciji ostvaruje se dinamičkim pozicioniranjem, uz korištenje vlastitoga sustava propulzije. Osnovna mu je prednost velika mobilnost, ali nije toliko stabilan za većega nevremena. Brod za bušenje Saipem 10000 izradio je bušotinu u akvatoriju Gabona na rekordnoj dubini mora od 2791 m.
Proizvodna platforma služi za crpenje nafte ili plina iz bušotine i u načelu je vezana za mjesto proizvodnje. Može biti samo proizvodna ili platforma s koje se obavljaju razradna bušenja i proizvodnja. Četiri su karakteristična tipa proizvodnih platformi: nepomična (fiksna) čelična, nepomična gravitacijska, plutajuća sa zategnutim kracima te platforma fleksibilno pričvršćena za morsko dno. Nepomična čelična platforma prevladavajući je tip proizvodne platforme. Čeličnim cijevnim rešetkastim postoljem čvrsto je vezana za morsko dno s pomoću pilota. Uz proizvodna postrojenja opremljena je i uređajima za bušenje na veće dubine. Fiksna gravitacijska platforma armiranobetonska je konstrukcija s dugim nogama i s donjim dijelom postolja u obliku ćelija, kesona ili spremnika koji služe kao spremnički prostor. Kada se dotegli na proizvodnu lokaciju, noge i spremnici pune se balastom, tako da vlastitom težinom uranja u morsko dno. Najpoznatije su i najveće takve platforme Statfjord B i Troll na Sjevernome moru. Plutajuća platforma pričvršćena je za morsko dno sidrenim lancima, cijevima ili užadi. Primjenjuje se za veće dubine mora i može se premještati. Fleksibilno pričvršćena platforma učvršćena je za morsko dno zglobno ili s pomoću temeljnih ploča i pripona.
S jedne platforme može se izraditi i do 60 bušotina, što ovisi o veličini polja, dubini i broju ležišta te načinu opremanja. Nafta i plin otpremaju se podmorskim cjevovodima na obalu ili se nafta na samome mjestu preko tzv. odobalnoga terminala skladišti u spremnike ili u brodove.
Istraživanje jadranskog akvatorija na naftu i plin započelo je 1970. Danas su u vlasništvu hrvatskih tvrtki tri bušaće platforme. Od toga su dvije samopodizne: Panon (izgrađen 1976. u Rotterdamu) i Labin (izgrađen 1985. u Brodogradilištu »Viktor Lenac« u Rijeci) te poluuronjiva platforma Zagreb I, izgrađena 1977. u Dunkerqueu. Platforma Panon izradila je najdublju odobalnu bušotinu u Europi (7305 m). Na istražnom prostoru Sjeverni Jadran, korištenjem samopodiznih platformi, izbušena je 131 bušotina: 104 istražne i 27 proizvodnih (razradnih) bušotina, izrađenih s 11 postolja proizvodnih platformi na plinskim poljima Ivana (oko 50 km jugozapadno od Pule), Marica (100 km zapadno od Zadra, 90 km južno od Pule), Ika i Ida (63 km, odn. 55 km jugozapadno od Pule). U proizvodnju su pušteni polje Ivana (1999. god.) s 5 proizvodnih platformi, od kojih samo platforma Ivana A ima stalno osoblje, Marica (2004), te Ika, Ida i Katarina (2006) s ukupno 6 proizvodnih platformi. (→ bušenje na veliku dubinu)
