pronija (bizantski grčki πρόνοια), u Bizantu, pravo na prihode od posjeda ili od poreza, što ga je car dodjeljivao pripadnicima plemstva, najčešće kao naknadu za voj. službu. U izvorima se pronija prvi put spominje sred. XI. st. Sastojala se od zemljoposjeda ili nekoga drugog izvora prihoda (solana, ribnjak, rudnik) ili pak doživotnog ustupanja prihodovnih prava države. Posjednik se isprva nazivao stratiot, a izraz pronijar pojavio se tek u XV. st. Zavisni seljaci na posjedu, parici, bili su osobno slobodni, premda je uživatelj pronije imao određena prava nad njima. U kasnome Bizantskom Carstvu, za dinastije Paleologa (1261–1453), pronijari su zastupali i pojedinu pokrajinu na biz. dvoru. U tom je razdoblju pronija postala nasljedna ustanova, a vlasništvo nad njom bilo je potvrđivano prisegom vjernosti koju je pronijar davao vladaru, pa je pronija praktično postala istovjetna zapadnoeur. lenu. U srednjovj. Srbiji, gdje se pojavljuje krajem XIII. st., pronija je bila zemljoposjed koji se davao velikašu na uživanje uz obvezu obavljanja voj. službe o vlastitom trošku. Pronijar nije mogao slobodno raspolagati dodijeljenom zemljom jer je ona načelno ostala drž. vlasništvom. Kako pronija nije bila nasljedna, pronijarević, pronijarov sin, nasljeđivao ju je samo ako se obvezao na iste dužnosti kao i otac.
