struka(e):

prostitucija (franc. prostitution < kasnolat. prostitutio), pružanje seksualnih usluga uz novčanu ili drugu materijalnu naknadu; naziv prostitucija danas sve češće zamjenjuje vrijednosno neutralni izraz seksualni rad. Često se naziva »najstarijom profesijom«, no takva se tvrdnja ne temelji ni na kakvoj povijesnoj ili znanstvenoj argumentaciji. Premda su osobe koje naplaćuju seksualne usluge oba spola, prostitucija se najčešće povezuje sa ženama kao pružateljicama usluga i muškarcima kao klijentima. Povijesni zapisi potvrđuju postojanje seksualnoga rada u Babilonu i sumerskoj civilizaciji, ponajprije u obliku tzv. hramske ili sakralne prostitucije. Seksualni je rad bio poznat u većini drevnih sredozemnih kultura, a spominje ga i Biblija. U antičkoj su Grčkoj prostitutke (seksualne radnice) bile neovisne i plaćale porez. Neke su od njih, tzv. hetere, bile školovane i uživale su znatan ugled među klijentima. U VI. st. pr. Kr. Solon je u Ateni osnovao prve bordele (tzv. javne kuće), i od njihovih je prihoda izgradio hram božici trgovine. U Rimu je seksualni rad bio strogo reguliran, što je uključivalo i nošenje osobite odjeće. Prostitutke su često bile ropkinje, a prisilna se prostitucija ponekad primjenjivala i kao kazna za slobodne žene koje bi prekršile zakon. Prema nekim interpretacijama, prostitutke su pružale i one seksualne usluge koje su se smatrale devijantnima, odnosno nedostojnima udanih žena. U srednjem vijeku prostitucija je bila uobičajena pojava, premda često getoizirana ili tolerirana isključivo izvan gradskih zidina. Unatoč crkvenom protivljenju izvanbračnoj i nereproduktivnoj seksualnosti, prostitucija se često tolerirala kao nužno zlo (sv. Augustin, sv. Toma Akvinski). Širom Europe bordeli su pridonosili gradskim proračunima, uključujući i papinsku riznicu. Prostitutke su ponegdje bile dužne nositi posebna obilježja (poput kratke kose ili vela), a u nekim su sredinama bile jedine žene kojima je bilo dopušteno pjevati u javnosti i sudjelovati u kazališnim predstavama. Tijekom povijesti prostitucija je bila uobičajeni dio vojnih pohoda, npr. križarskih pohoda, osmanskih osvajanja, Napoleonovih ratova, japanske okupacije dijelova azijskoga kontinenta ili rata u Vijetnamu, a redovito su ju organizirale i regulirale vojne vlasti. Reformacijski i protureformacijski pokreti te epidemije sifilisa mjestimično su postrožili odnos prema prostituciji. Čini se da se prva sustavna uporaba prezervativa vezana uz prostitutke i njihove klijente javila u Veneciji u XVIII. st. Zahvaljujući ubrzanoj urbanizaciji, raširenomu siromaštvu i dvostrukomu viktorijanskomu moralu prostitucija je bila osobito raširena u XIX. st. Prema policijskomu registru, u Parizu je 1830-ih bilo 3558 prostitutki, što je činilo približno 5% gradske ženske populacije u dobi između 15 i 25 godina. Prema nekim procjenama, između 1790. i 1920. u New Yorku se 10 do 15% mladih žena bavilo prostitucijom, većinom kratkotrajno. Prostitucija je u većini slučajeva bila način preživljavanja. Tzv. higijenske reforme u Britaniji i Francuskoj, a potom i u SAD-u, dovele su do obvezatnih medicinskih pregleda prostitutki. Između 1910. i 1915. prostitucija je, djelovanjem ženskih kršćanskih udruga, bila zabranjena u SAD-u, a nakon konvencije UN-a iz 1949. o nespojivosti seksualnoga rada s integritetom i dignitetom žene, i u većini europskih zemalja.

Dobrovoljni seksualni rad (prisilna se prostitucija naziva seksualnim ropstvom, u što se ubraja i dječja prostitucija) obuhvaća niz različitih oblika, koji se znatno razlikuju i prema uvjetima rada i prema njegovim posljedicama. Seksualne usluge nude se homoseksualnim ili heteroseksualnim osobama obaju spolova, no klijenti su najčešće heteroseksualni muškarci. Osim žena, seksualnim se radom bave i muškarci te transseksualne osobe, no u znatno manjem broju. Prostitucija se obično dijeli na uličnu, institucionaliziranu (bordeli, saloni za erotsku masažu) i elitnu (tzv. eskort servis). U Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama gdje je seksualni rad kažnjiv, prisutna je i tzv. mobitelska prostitucija, odnosno oglašivanje telefonskih brojeva iza kojih se krije seksualni rad organiziran po stanovima. Zarada, zdravstveni i drugi rizici te zadovoljstvo životom iznimno se razlikuju s obzirom na tip prostitucije. Ulična je prostitucija nesumnjivo najrizičniji način bavljenja seksualnim radom. Dosadašnja istraživanja upozoravaju na višestruke razloge za ulazak u prostituciju, među kojima siromaštvo, ovisnosti i seksualno zlostavljanje u djetinjstvu imaju važnu ulogu. Osobe koje naplaćuju seksualne usluge izložene su znatno većemu riziku od zaraze spolno prenosivim bolestima i HIV-om, riziku od seksualnoga zlostavljanja od klijenata i, rjeđe, svodnika, ovisnosti (alkoholizam i narkomanija) te mentalnih (depresija, anksioznost, PTSP) i fizičkih smetnji. Ostaje nejasno u kojoj je mjeri navedena patologija uzrok, odnosno posljedica seksualnoga rada, ili pak oboje. Razlike u uvjetima i posljedicama seksualnoga rada nisu vezane samo uz tip seksualnoga rada (npr. ulična prostitucija), već i za domicilnu regiju (u Africi je znatan broj seksualnih radnica pozitivan na HIV). O klijentima je poznato mnogo manje, no postojeće studije potvrđuju kako je riječ o vrlo različitim društvenim skupinama.

Zakonski pristup prostituciji znatno se razlikuje od zemlje do zemlje. U zapadnim je zemljama seksualni rad ili zabranjen ili dekriminaliziran ili legaliziran, pri čem su konkretne zakonske odredbe nerijetko kombinacija tih triju politika. Dok legalizacija podrazumijeva posebnu državnu regulaciju prostitucije, dekriminalizacija ju smješta u djelokrug (standardnih) odredaba radnoga zakonodavstva, izjednačavajući ju s ostalim profesijama. Seksualni je rad legaliziran u nizu zemalja (Švicarska, Danska, Luksemburg, Italija, Španjolska, Novi Zeland, država Nevada u SAD-u, neke pokrajine u Njemačkoj i Australiji), pri čem je nizozemski zakon iz 2000. najliberalniji, odn. najbliži interesima samih seksualnih radnika. Drugi je poznati model švedski, nadahnut radikalnom feminističkom koncepcijom, prema kojoj povijest patrijarhalnog ugnjetavanja i ekonomske obespravljenosti žena isključuje mogućnost seksualnoga rada kao ženskog izbora. Prostitucija je, prema tom stajalištu, jedan od oblika diskriminacije, dehumanizacije i nasilja prema ženama. Švedski zakon iz 1999. dekriminalizira seksualni rad, ali zabranjuje korištenje usluga seksualnih radnica, tj. kažnjava klijente (i organizatore). Zakon je prividno smanjio prostituciju, no postoji osnovana sumnja da se veći dio dotadašnje komercijalne seksualne aktivnosti jednostavno premjestio »u podzemlje«. Bez obzira na različit zakonski tretman, prostitucija ostaje stigmatizirana profesija pa se seksualni radnici često smatraju devijantnima, ili čak poremećenim osobama. Niz istraživača i pojedini političari drže da jedino dekriminalizacija i/ili legalizacija mogu dovesti do smanjivanja stigmatizacije i boljih radnih uvjeta za osobe koje se bave seksualnim radom.

U Hrvatskoj se seksualni rad kažnjava prekršajno, dok je podvođenje kazneno djelo (2005). Posljednjih su se godina pojavile i prve javne rasprave o legalizaciji seksualnoga rada. Za razliku od prilika u zapadnim zemljama, u Hrvatskoj još ne postoji udruga koja bi zastupala interese seksualnih radnika, što je nedvojbeno vezano i uz postojeću kriminalizaciju.

Zahvaljujući širenju seksualnih sloboda, potražnja za komercijalnim seksualnim uslugama danas je bitno manja no prije pedesetak godina. Ipak, procesi globalizacije potiču nove oblike prostitucije, poglavito u obliku seksualnoga turizma, koji nerijetko uključuje i seksualne usluge maloljetnih osoba. Takav je turizam osobito prisutan na Tajlandu, u Brazilu, Kostariki, Kambodži i Kubi. Na tržište seksualnoga rada utjecao je i raspad komunizma (ilegalne migracije seksualnih radnica iz zemalja srednje, jugoistočne i istočne Europe) te globalno povećanje broja radnika migranata.

Citiranje:

prostitucija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/prostitucija>.