raster (njemački Raster < latinski rastrum: grablje), geometrijski pravilan uzorak linija ili točaka. U grafičkoj reprodukciji, to je medij za prevođenje višetonske slike u jednotonsku koja, promatrana s odgovarajuće udaljenosti, nalikuje izvornoj. Time se omogućuje reprodukcija višetonskih slika uz pomoć tehnikâ tiska i ispisa koje ih ne mogu izravno reproducirati zbog jednolična nanosa boje na podlogu. U klasičnoj je reprofotografiji raster prozirna staklena ploča s tamnim vodoravnim i okomitim linijama koje se međusobno sijeku i čine rastersku mrežicu. Stavljanjem takve staklene ploče između izvornika i fotografskog materijala velike kontrastnosti (tzv. tvrdoća), višetonska se slika pri osvjetljavanju prevodi u jednotonsku rastersku, kod koje tamnijim dijelovima izvornika odgovaraju veći rasterski elementi, a svjetlijima manji. Prvu je rastersku sliku napravio W. H. F. Talbot 1852., a od 1880. raster je uveden u grafičku reprodukciju.
Danas se pretvorba višetonske slike u rastersku u pravilu ostvaruje njezinom računalnom obradbom u digitaliziranom obliku, a tonovi se simuliraju amplitudnom modulacijom (različitim veličinama rasterskih elemenata), ili frekvencijskom modulacijom (različitom gustoćom rasterskih elemenata). Sam oblik rasterskog elementa pri tome može biti različit, a danas je to najčešće točka kružna, eliptična ili dr. oblika. Ako se rasterski reproducira jednobojni izvornik, dovoljna je jedna rasterska slika u toj boji, dok se višebojni izvornici najčešće reproduciraju uz pomoć četiriju zasebnih jednobojnih rasterskih slika koje se preklapaju (modrozelena, purpurna, žuta i crna), a nagibi pojedinih rastera moraju biti u odgovarajućem odnosu kako ne bi došlo do pojave neželjena efekta moarea. Finoća rastera, tzv. linijatura, iskazuje se brojem rasterskih elemenata na jedinici duljine. Što je raster finije linijature, rasterska se slika može gledati iz veće blizine, a da rasterski elementi ostanu presitni da bi ih se uočilo i tako poremetilo doživljaj slike.
