sinagoga (grčki συναγωγή), isprva zborište, skupština i općina (hebrejski knesset), a poslije židovska bogomolja, koja se – nakon razorenja Salamunova hrama (586. pr. Kr.) – pojavljuje kao kultni prostor babilonske židovske dijaspore. U Rimskom Carstvu postojale su sinagoge na cijelome sredozemnom području gdje je bilo Židova. Bizantski carevi, i neki drugi vladari, ograničavali su gradnju novih sinagoga. U novom vijeku postupno su prestala ta ograničenja i zabrane. Zbog skučenosti prostora u židskim četvrtima, odn. getima sinagoge su sve do emancipacije Židova u XIX. st. bile upotrebljavane i kao škole, sudnice te za druge poslove važne za zajednicu. – Sinagogalna arhitektura često je slijedila sakralnu arhitekturu naroda i epohe u kojoj je nastajala. Antičke sinagoge u Palestini iz III–VI. st. imaju oblik četverokuta obično s tri lađe; tlocrtno su orijentirane prema Jeruzalemu. Ornamentika pokazuje, osim biljaka, životinja i obrednih predmeta, astralne motive (zodijakov krug). Po freskama je poznata sinagoga u gradu Dura Europos na Eufratu (početak III. st.). Srednjovjekovne kamene sinagoge u Europi oslanjaju se na različite arhitektonske stilove onoga doba (romanički, gotički i arapski). – Središnje je mjesto u sinagogi tabernakul, odn. svetohranište (aron ha-kodeš), u kojem se čuvaju sveti spisi (Tora); u sredini je sinagoge propovjedaonica, s koje se čita Sveto pismo i propovijeda; ispred tabernakula je vječno svjetlo i sedmerokraki svijećnjak (menorah). U sinagogama je određeno posebno mjesto za žene. Mnoge sinagoge uništene su u II. svjetskom ratu.
