struka(e):
ilustracija
SLAVENI, seoba Slavena

Slaveni, skupina srodnih indoeuropskih plemena (povezanih zajedničkim tzv. praslavenskim jezikom; → slavenski jezici), od kojih su se u ranom srednjem vijeku počeli oblikovati današnji slavenski narodi. Ovisno o zemljopisnom položaju i smjeru širenja, od sredine I. tisućljeća Slaveni se dijele na tri glavne skupine: Južne Slavene (Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, Makedonci, Bugari), Istočne Slavene (Bjelorusi, Ukrajinci, Rusi) i Zapadne Slavene (Česi, Slovaci, Lužički Srbi, Poljaci, ostatci baltičko-slavenskih Pomorjana – Kašubi i Slovinci). Slaveni čine glavninu stanovništva Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bugarske, Češke, Slovačke, Poljske, Bjelorusije, Ukrajine, Rusije; djelomično nastavaju Kazahstan, Uzbekistan, Tadžikistan, Kirgistan, Azerbajdžan, Armeniju, Gruziju, Moldaviju, Litvu, Estoniju, Letoniju, Njemačku, Madžarsku, Austriju, Grčku i Rumunjsku; kao iseljenici žive u europskim i prekomorskim zemljama.

Ime

Podrijetlo imena Slaveni (Slověne, u bizantskim izvorima Sklabēnoí ili Sklaboí, od toga je nastao arapski naziv Saqāliba, latinski Sclavini ili Sclavi) ni do danas nije razjašnjeno. Do XVIII. st. izvodili su ga većinom od slava, a od tada je u tumačenju prevladalo izvođenje od slovo u značenju »riječ, govor« (J. Dobrovský), iako se tu radi ponajprije o osloncu na potonju pučku etimologiju. To se objašnjenje ponegdje održalo sve do novijega doba (G. Vernadský, 1956; R. O. Jacobson, 1959). Međutim, već su u XIX. st. filolozi (J. Dobrovský, P. J. Šafařík, F. Miklošič) ustvrdili da nastavci -ěn, -an, -anin, -ěnin upućuju na postanak imena Slaveni od nekog pokrajinskoga naziva s korijenom slov- ili slav-, koji pak potječe od litavskoga (salava: otok) ili indoeuropskoga korijena (kleu: teći, poplaviti, prati). S tim tumačenjem slaže se pretpostavka da su predci Slavena živjeli na rijeci Slovi ili Slavi, odn. u močvarnom predjelu Slovo, i da su stoga po mjestu nastavanja, odn. po hidronimu ili hidronimom motiviranom toponimu prozvani Sloveni, a da se poslije to ime povezalo s općim imenima drugačijega postanka, slovo i slava (J. Rozwadovski, slično M. Budimir i M. Vasmer). Prema mišljenju slavistâ, to je najvjerojatnija etimologija slavenskog imena (T. Lehr-Spławiński, 1946; O. N. Trubačov, 1991). Postoje, međutim, i druga tumačenja, npr. s pomoću Herodotovih Skolota, naziva za Skite prema njihovu legendarnom kralju Skolotu (N. J. Marr). Prema nekima, ime Slaveni izvedeno je iz protoindoeuropskoga (s)lawos, srodno grčkomu λαός »narod, puk, stanovništvo« (S. B. Bernstein, 1961; slično još J. J. Mikkola). Prema drugom tumačenju ime Slaveni vodi podrijetlo od gotskoga glagola slawan »šutjeti« (L. Masing, A. Stender-Petersen). Otuda bi naziv za Slavene prvobitno imao značenje »oni koji šute« i odgovarao tumačenju slavenskog naziva za Germane (Nijemci od »nijemi« jer govore nerazumljivim jezikom, iako bi i ovdje mogla biti riječ o potonjoj pučkoj etimologiji). Glavni je nedostatak toga objašnjenja to što ne postoji sličan primjer da se neki narod prozvao prema izrazu kojim ga u negativnom smislu označavaju pripadnici drugoga naroda. Isto vrijedi i za etimologiju koja je slavensko ime povezivala s latinskom riječju za roba: jednina sclavus, množina sclavi (J. N. Baudouin de Courtenay, 1900). Samo ime Slaveni pojavljuje se razmjerno kasno, sredinom VI. st. (Pseudo-Cezarijevi Dijalozi), što je jedan od glavnih razloga za poteškoće u rješavanju pitanja o početcima razvoja Slavena. Povezivanje Slavena s različitim etničkim nazivima u Herodota (Neuri, Budini, Skoloti, Skiti »poljodjelci«) ima tek vrijednost radne hipoteze. U srednjem vijeku Slaveni su bili nazivani Veneti ili Venedi, prema plemenu koje je u I. i II. st. živjelo na srednjoj Visli i na obali Baltika (spominju ga Plinije Stariji, Tacit, Klaudije Ptolemej). Neki istraživači doduše smatraju kako su se Veneti i Slaveni između I. i VI. st. stopili u slavenske etnije. Samo ime Veneta nije ni slavenskoga, a možda ni indoeuropskoga podrijetla, no njime su se služili Germani da bi označili svoje slavenske susjede, katkad u cjelini, a poslije pojedina slavenska plemena, odn. narode (Wenden za Polapske Slavene, Winades za Zapadne Slavene, Velikomoravljane i alpske Slavene, Windische za Slovence). Od istoga naziva nastalo je i finsko venäläinen: Rus. Otkako se pojavilo, ime Slaveni imalo je različita značenja. Upotrebljavali su ga za sve Slavene, ujedno i za njihov jezik, a i za veće skupine slavenskih plemena (izvori s kraja antike, poput Jordana iz VI. st., Slavene zapadno od njihova prvotnoga područja nazivaju Venedima, one južno Sklavinima, a one istočno Antima). Istodobno, osobito na granici prema neslavenskim zemljama, ime Slaveni poprimilo je značenje zasebnih plemenskih ili narodnosnih oznaka za manje slavenske etničke jedinice (Slověni kod Novgoroda; Slovinci u Slavoniji, gdje se sačuvao samo naziv za pokrajinu; ime za Slavene u Zeti i za makedonske Slavene sačuvano u albanskom jeziku Shkjau, odn. pleme Shket), a u tri je slučaja opstalo do danas kao etničko obilježje: Slovenci, Slovaci, Slovinci.

Rani razvoj

Pitanja slavenske pradomovine, etnogeneze i glotogeneze neodvojivo su povezana. Kako su se Slaveni, do pojave u istočnoj Europi te u dijelu srednje Europe sredinom I. tisućljeća, dugo razvijali na rubu tadašnjega svijeta, odvojeni germanskim i skitsko-sarmatskim plemenima od središta antičke uljudbe uz Sredozemno more, vijesti o njima do VI. st. vrlo su rijetke i šture. Zato je postanak i rani razvoj Slavena moguće pratiti samo s pomoću filološkoga proučavanja i arheoloških nalaza. U znanstvenoj literaturi iznesene su mnogobrojne pretpostavke i mišljenja o slavenskoj pradomovini, odn. o području na kojem su živjeli Slaveni nakon odcjepljenja od indoeuropske cjeline te iz kojega su se u VI. st. počeli širiti do svojih potonjih granica. Općenito se smatra da Slaveni u predselidbenom razdoblju nisu nastavali uvijek isto područje, a znanstvena tumačenja mogu se svrstati u dvije glavne skupine: jednu obilježava točno određena (apsolutna), a drugu približna (relativna) lokalizacija toga područja.

Prije se pitanje slavenske pradomovine nastojalo riješiti na temelju jednostranih i nedovoljno pouzdanih izvora, poput ljetopisa i kronika. Tako je početkom XIX. st. bila raširena dunavsko-panonska (balkanska) teorija, koja se temeljila isključivo na podatku iz tzv. Nestorova ljetopisa. Prema tomu tumačenju Slaveni su se isprva bili naselili uz srednji i donji Dunav i odatle su se selili prema sjeveru u nova područja, gdje su neki i ostali. Ta teorija, koja se u obliku autohtonističkih pretpostavki o razvoju Južnih Slavena od Ilira pojavljivala i u starijih hrvatskih pisaca, potom je uzmaknula pred tvrdnjama kritičke historiografije i slavistike. U suvremenoj slavistici iznova pobuđuje pozornost, posebice u radovima O. N. Trubačova, osnažena lingvističkim, povijesnim i etnografskim argumentima.

Prvi znanstveni pokušaj određivanja slavenske pradomovine rezultat je istraživanja P. J. Šafaříka (1837), koji je na temelju analize povijesnih vrela oblikovao teoriju prozvanu potom karpatska teorija. Prema tomu tumačenju, najstarija slavenska postojbina nalazila se sjeverno i sjeveroistočno od Karpata, na području Galicije, Podolije i Volinije. Pritom Šafařík nije izgubio iz vida ni ljetopisni podatak o slavenskim plemenima u Podunavlju prije njihova odlaska na druga područja, ali je to u potonjim tumačenjima uglavnom izostavljano. Ta je teorija bila osobito omiljela u XIX. st., a dugovječnost su joj osigurale različite znanstvenopopularne interpretacije.

Kada su se potkraj XIX. st. u okviru komparativnopovijesnih studija mnogi lingvisti okrenuli proučavanju problema stupnja srodnosti između indoeuropskih jezika, osobito onih kod kojih je postojala uočljiva strukturna srodnost kao kod slavenskih i baltičkih jezika, uslijedili su pokušaji približne lokalizacije prostora na kojem se govorilo praslavenskim jezikom (većina suvremenih slavista smatra izvjesnim da je praslavenski jezik bio uobličen sredinom I. tisućljeća pr. Kr.). Prema iznesenim zaključcima, Slaveni su živjeli sjeverozapadno od iranskih, jugoistočno od baltičkih i istočno od germanskih plemena, a bili su u daljem dodiru s Keltima i Italicima na jugozapadu te s Grcima i vjerojatno s Ilirima i Tračanima na jugu. Otuda su na području slavenske pradomovine, koje se prema tomu nalazilo među trima jezičnima područjima (baltičkim, germanskim i iranskim), u toponomastici različiti tragovi: uz praslavenska i indoeuropska imena nalaze se i imena koja potječu od Iranaca, Tračana, Balta, Germana, Kelta, Ilira i Ugro-Finaca.

Još potkraj XVIII. st. nastala vislansko-odranska teorija dobila je najpotpuniju znanstvenu argumentaciju u radovima T. Lehr-Spławińskoga (1946). Prema toj postavci, pradomovina Slavena obuhvaćala je prostor između rijeka Odre i Visle. Prema srednjodnjeparskoj teoriji pak, koju su zastupali L. Niederle, K. Moszyński i M. Vasmer, a koja je u drugoj polovici XX. st. najviše bila prihvaćena u nekadašnjem Sovjetskom Savezu, slavenska je pradomovina bila ograničena na šumski i šumsko-stepski pojas koji danas uglavnom odgovara južnoj Bjelorusiji i sjevernoj Ukrajini, sa središtem u razmjerno malom i za naseljivanje vrlo nepovoljnom močvarnom Polesju. No to je sužavanje slavenske pradomovine bilo u suprotnosti s povijesnom činjenicom o golemom slavenskom području već u VI. st.

U vezi s novijim istraživanjima općenito je prevladalo mišljenje da se pradomovina Slavena nalazila na području sjeverno od Karpata i južno od Baltičkoga mora, između istočnog porječja Odre i srednjeg toka Dnjepra, dakle u porječju srednje i gornje Visle, gornjega toka rijeka Prut, Dnjestar i Južni Bug, srednjeg i gornjega Dnjepra, Pripjata i Zapadnoga Buga.

I povijesna antropologija pokazala je da su već na najstarijim poznatim slavenskim grobljima bili pokapani pripadnici različitih rasa (istočnoeuropske, sredozemne, nordijske, kromanjonske). Sve to upućuje na zaključak kako su se na području slavenske pradomovine različite nar. skupine spajale u novu cjelinu, a pritom je najvažniji bio onaj dio indoeuropskog stanovništva koji je bio nositelj slavenskog jezika. Krajevi iz kojih se taj dio stanovništva bio doselio danas se najčešće traže u istočnom susjedstvu Kaspijskoga jezera.

Stručnjaci nemaju jedinstveno mišljenje ni o vremenu doseljenja Slavena na europski teritorij (pretpostavlja se između 2000. i 500. pr. Kr.). Nastanak nove zajednice slavenskih plemena bio je vrlo dugotrajan proces, u kojem su važan čimbenik bili i starosjedioci što su ih valovi seoba zatekli u slavenskoj pradomovini. Arheološki nalazi pokazuju da se razvoj oblika uporabnih predmeta na tom području može pratiti uglavnom kontinuirano približno od 3000. pr. Kr. i da se različiti elementi predmetne kulture postupno šire, zbližuju i međusobno izjednačuju. Pojedini su arheolozi pokušali etnogenezu Slavena povezati s arheološki fiksiranim kulturama koje su egzistirale u slavenskoj pradomovini: lužičkom kulturom (potkraj II. i u prvoj polovici I. tisućljeća pr. Kr., između gornje Labe na zapadu, Visle na istoku i područja sjeverno od srednjeg Podunavlja), pomorskom kulturom ili kulturom urni s licem (II/I. tisućljeće pr. Kr., sjeverozapadno od prostora lužičke kulture, uz Baltičko more), kulturom zvonastih pogrebnih posuda (V. do II. st. pr. Kr., između Visle i Odre), pševorskom kulturom (kasno II. st. pr. Kr. – V. st., između srednje Labe i, potom, Odre te gornje Tise i gornjega Dnjestra), zarubinjeckom kulturom (kraj III. st. pr. Kr. – kraj II. st., u Polesju, južno od Pripjata i zapadno od srednjeg Dnjepra), černjahovskom kulturom (II–V. st., između Karpata na zapadu, desnih pritoka rijeke Donjec na istoku, srednjeg Dnjepra na sjeveru te Crnoga mora i donjega Dunava na jugu), kijevskom kulturom (II–V. st., u sjevernom dijelu srednjeg Podnjeprovlja i južnom dijelu gornjega Podnjeprovlja te uz tok rijeke Desne) i kulturom karpatskih kurgana (III–V. st., između Karpata, Dnjestra i gornjega Pruta). No nijedna od tih teorija nije dokazana, premda su nositelji svih tih kultura zasigurno sudjelovali u međusobnom stapanju i sjedinjavanju.

U znanosti je uglavnom prihvaćena pretpostavka da je oblikovanje slavenskih plemena bilo završeno najkasnije između 500. pr. Kr. i početka nove ere. Prvi pouzdani podatci o Slavenima potječu iz vremena velikih seoba naroda, kojima su potkraj antike bila zahvaćena i sama slavenska plemena. Odlaskom različitih germanskih plemena iz istočne Germanije (potkraj IV. st.) za njima su nadirali Slaveni te su se do početka VI. st. proširili preko Odre sve do Labe. Do sredine VI. st. zaposjeli su Sudetsku kotlinu i preko njezine zapadne granice nadirali i u današnju Bavarsku. Do početka VII. st. došli su do donje Labe i Baltičkoga mora. U VI. i VII. st. na širokom su području od Labe na zapadu do Dnjepra na istoku postojale praška (praško-korčačka) i penkovska kultura, prve koje se nesumnjivo mogu identificirati kao slavenske. Čini se da je već provala Huna u srednje Podunavlje u prvoj polovici V. st. dovela na to područje dio slavenskog stanovništva. Početkom VI. st. Slaveni su nastavali širok pojas uz donji tok Dunava. U VI. st. napadali su Bizant i na prijelazu VI. u VII. st. naselili cijeli Balkanski poluotok i područje Istočnih Alpa. Usporedno sa širenjem prema zapadu Slaveni su se širili prema istoku do Dona i prema sjeveru približno do gornje Volge. Tada Slaveni nisu više bili potpuno jedinstveni. Trodioba Slavena, ovisno o smjeru njihova širenja, prisutna je već u VI. st. Svaka od tih triju skupina (preteče Zapadnih, Istočnih i Južnih Slavena) još se dijelila na niz plemena, koja su bila veća na starom, a manja na novom slavenskom području. Njihovim udruživanjem u plemenske saveze počeli su se od VI. i VII. st. oblikovati temelji kasnijih slavenskih naroda. Oni su se učvrstili u Južnih Slavena do kraja VIII. st., u Istočnih Slavena u IX. st., a u Zapadnih Slavena u IX. i X. st., iako se radilo o još dosta slabim savezima. Tako je prva slavenska državna tvorevina bila kratkotrajna Samova država u srednjoj Europi sredinom VII. st. Poslije su nastupile znatne promjene pa je današnja narodnosna struktura slavenskog svijeta u mnogome povezana s povijesnim razvojem do kraja srednjovjekovlja, a djelomice i do polovice XIX. st.

Rano slavensko društvo temeljilo se na rodu, koji je tvorio osnovu za potonje mnogo veće društveno-političke organizacije. Središte naseobinskih zajednica bio je grad, prisutan na zapadnoslavenskom i istočnoslavenskom području od kraja selidbenoga razdoblja, a kod Južnih Slavena tek od IX. st. Nad širokim slojem slobodnih seljaka izdignula se plemenska aristokracija u nastanku, koja je svoj izniman položaj zahvaljivala podrijetlu, bogatstvu i ugledu. Izvori omogućuju podrobniji uvid u obilježja slavenske politeističke religije kod Istočnih Slavena i zapadnoslavensog stanovništva na području između Labe i Baltika, dok za velik dio Zapadnih Slavena i za Južne Slavene nema izravnih svjedočanstava. Pojedine slavenske zajednice i plemena štovali su kultove i kultna mjesta ponajprije regionalnoga značaja. Od druge polovice IX. do kraja X. st. vodeći slojevi u slavenskim društvima postupno su prihvatili kršćansku vjeru, što se odvijalo usporedno s izgradnjom ranosrednjovjekovnih oblika državnosti.

Religija

Religija Starih Slavena pripada indoeuropskomu religijskomu i mitološkomu krugu; trajala je od 2000. pr. Kr. do potpune kristijanizacije slavenskih naroda (VIII–XIII. st.).

Glavna su vrela za poznavanje staroslavenske religije: staroruske kronike, polemička literatura srednjovjekovne Ruske crkve, bizantski pisac Prokopije iz Cezareje (VI. st.), njemački kroničari (Thietmar iz Merseburga iz XI. st.; Adam Bremenski iz XII. st.), misijski pohodi bamberškoga biskupa Otona (sredina XII. st.), nordijska vrela među kojima je najvažnije ono danskoga kroničara Saxa Grammaticusa (Sas Gramatik; početak XIII. st.). Vidljivih tragova o slavenskoj religiji sačuvalo se u dvovjerju kojega ima u svih slavenskih naroda, posebno Rusa, te u usmenoj (ophodne pjesme, novogodišnje kolede, jurjevske pjesme) i folklornoj književnosti (bajke, zagonetke, basne, čarolije).

Bitno je obilježje staroslavenske religije sveto, o čem svjedoče stara osobna imena (Svętoslavъ, Svętozarъ, Svętopъlkъ). Slavensko sveto nije transcendentalno, ono je u realnome sadašnjem svijetu. Zbivanje se ne događa u pradavnini nego uvijek i iznova u sadašnjosti, koja je svevremenost; gromovnik ubija zmaja tu i sada, jer ga ubija svagda i zauvijek; to je sveto.

Bogovi i božice božanski su likovi koji nisu prave osobe niti su odnosi među njima određeni pojedinim zgodama. Njihova imena nisu prava osobna imena (kakva su npr. imena antičkih grčkih božanstava) nego su to zazivi, epikleze, koji opisuju narav i koji obvezuju božanstvo da bude ono što jest. Bogovima i njihovu djelovanju nadređen je bitan red u svijetu, stalan i nepromjenljiv, a neprestano gibanje u njem samo je ponavljanje. Na čelu je božanstava bog groma i munje Perun (Perunъ). Božica Mokoš (Mokošь), zaštitnica ženskih poslova (predenje, tkanje), Perunova je žena. Kao bog poljodjelstva i stoke štovan je Veles (Velesъ). Perunova djeca Jarilo (Jarylo) i Morana, božanstva vegetacijskoga ciklusa, rađaju boga Roda (Rodъ) koji udjeljuje rodnost i plodnost. Uz Jarila, kao bog rasta, javlja se i Sporiš (Sporišь). Drugi su slavenski bogovi Svarog (Svarogъ), sunce, i njegov sin Svarožić (Svarožit’ь), oganj, potom Dajbog (Dad bogъ), također sunčevo božanstvo, i Stribog (Stribogъ), kojega povezuju s vjetrom. Posebno se izdvajaju bogovi baltičkih Slavena: vrhovnici Svantevit (Svętovitъ) i Triglav (Triglaus) ili Troglav (Troglavъ), štovan i u Južnih Slavena, te Prove (Prove), bog dubrave, osamostaljene su hipostaze Perunove. Radigost (Redigast, Riedegost), ratnički bog, također štovan kao glavno božanstvo, pa slična ratnička božanstva Jarovit (Gerovitus) i Rujevit (Rugievitus, Rugivitus) te bog plodnosti Porevit (Purivitus) osamostaljene su hipostaze Jarovitove. Kultu plodnosti pripada Pripegala (Pripegala), faličko božanstvo, kultu životnosti Živa (Siva), nevolju i smrt donosi Černobog (Zcerneboch); nasuprot mu je Bjelobog.

Središnji je mit u slavenskoj predaji o gromovniku koji ubija zmaja. Stoga su stari Slaveni sve zemljište gledali u znaku toga dvoboja, te u njegovoj konfiguraciji prepoznavali poprišta. Tako je Perunovo svetište u Kijevu bilo na Gori, tj. na visini, pred kneževim dvorom, a Velesovo pod Gorom, tj. u nizini, u Podolu, u luci. Takvih svetih dvoboja bilo je posvuda, npr. u Rogoznici kraj Splita, gdje je pobjednik Perun (na kraju Mosora diže se vrh Perun, a ispod je rijeka Žrnovnica, gdje se nalazio Zmij kamik, kamen na kojem je Perun ubio zmiju). Obratno je bilo kraj Novoga Vinodolskoga (kraj potoka Žrnovnice poluotok je Veles s kojega se ukrcavala stoka u brodove). Kultna mjesta imali su i Svantevit (Arkona na otoku Rujani), Triglav (Szczecin), Rujevit (Korenica na otoku Rujani) i dr.

Sav je religijski život bio određen hodom godine; kretao se od dna do vrha i vraćao se od vrha do dna. Na samom je dnu o badnjem danu, na badnju večer. Riječ badnjak znači dno i odnosi se na lonac, na badanj te na panj drveta s korijenjem i dupljom. On u noći na dnu godine predstavlja u kući boga iz duplje u korijenu duba, gospodara onoga časa. Kada svane dan, rađa se božić, mladi bog i grane svjetlo. Ono je slabo i zimsko, ali je njime hod godine krenuo prema vrhu krijesu, ljetnom okretištu Sunca koje obilježava Perunova svetkovina, po kršćanskom kalendaru Sv. Ilija (20. VII). Tako se hod godine kreće od Velesa do Peruna, od dna do vrha i natrag. To je zapravo kretanje po stablu svijeta, kojega deblo postaje put i most.

U svim slavenskim predajama prisutna je osebujna demonologija. Sve oko čovjeka napučeno je duhovima koji djeluju na pojedinom području (kućni duh, pa dvorišni i stajski, poljski, šumski, vodeni). Duhovi pripadaju Velesovoj sferi pa su u vjerovanjima o njima sačuvani i elementi njegova kulta. Pokojnik, njegov grob, njegov svijet i njegova smrt zovu se nav (navь). Duhovi predaka su djedovi (dědi). Oni su svojemu rodu blagohotni. Zlodusi su Mara, Mora, Kikomora, Cmok i dr. Oni more i usmrćuju. Sav čovječji život protječe u susretima s tim duhovima, dobrima i zlima; zli se zovu bjesovima (běsi).

Citiranje:

Slaveni. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 18.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/slaveni>.