slavenofili (Slaven/i/ + -fil), pristaše ideologije slavenofilstva koja je nastala i razvila se u Rusiji (ruski slavjanofily) potkraj 1830-ih i u 1840-ima kao jedan od triju najznačajnijih smjerova tadašnje društv. misli (slavenofilskoga, zapadnjačkoga i revolucionarnodemokratskoga). Ideolozi su izražavali poglede i shvaćanja dijela inteligencije koji je došao do spoznaje o nužnosti društvene i polit. reforme. Istodobno su, pod utjecajem zapadnokršć. ideologije o »duhu nacije«, istaknuli svoju teoriju o posebnom, originalnom (»samobitnom«) evolutivnom putu pov. razvoja Rusije, potpuno različitom od puta drugih eur. naroda. Gl. značajke toga puta vidjeli su u nepostojanju sukoba klasa u povijesti Rusije, u njezinoj zemljišnoj općini i u pravosl. vjeri. Iste su značajke pripisivali i drugim slav. narodima, po čem su i dobili ime slavenofili. Idealizirali su pravoslavlje, patrijarhalni ustroj te zagovarali oslobođenje »braće Slavena« pod vodstvom Rusije. Zahtijevali su ukidanje kmetstva i dodjeljivanje zemlje seljacima, uz plaćanje otkupa. Aktivno su sudjelovali u pripremanju i provođenju »seljačke reforme« od 1861. Bili su uvjereni monarhisti, izjašnjavali su se protiv uvođenja ustava, ali su predlagali da se sazove Zemski sabor (Duma) s izabranim predstavnicima svih društv. slojeva. Negativno su se odnosili i prema nekritičkomu prihvaćanju zapadnoeur. uzora u Rusiji. Među slavenofilskim publicistima, učenjacima i javnim djelatnicima isticali su se A. S. Homjakov, Ivan Vasiljevič i Pjotr V. Kirejevski, braća Konstantin Sergejevič i Ivan S. Aksakov i dr. Slavenofili su znatno pridonijeli razvoju ruske etnologije. Simpatije za slav. narode, kao plod slavenofilskih naučavanja, došle su do izražaja u djelovanju ruskih slavenskih komiteta u 1860-ima i 1870-ima i na Slavenskom kongresu u Moskvi 1867., iako bez ozbiljnijih rezultata.
