struka(e): |

standardizacija.

1. Uvođenje standarda ili normi, propisanih uvjeta koje mora zadovoljiti sirovina, materijal, proizvod ili usluga radi lakše usporedbe, racionalizacije rukovanja i sigurnosti uporabe. (→ normizacija)

2. U lingvistici, standardizacija jezika, proces stvaranja standardnoga jezika nadregionalnim jezičnim ujednačivanjem i normiranjem. Ona je politički i društveno uvjetovana, a javlja se kao rezultat potrebe društva da se na širem području, obično državnom, uspostavi jedinstven komunikacijski, pa onda i gosp. prostor. Standardizacija je dugotrajan proces koji prolazi različite faze, a započinje najčešće odabirom dijalekta koji će biti osnovicom jezične norme i njegovim opisom. Zatim slijedi središnja faza, kodifikacija, koja razumijeva izradbu normativnih jezičnih priručnika (gramatika, rječnika, pravopisa) i koja obvezuje govornike pri izboru jezičnih sredstava u javnoj komunikaciji. Daljnje su faze razradba norme, njezino prihvaćanje, primjenjivanje, širenje, njegovanje, vrjednovanje i prepravljanje.

Standardizacija hrvatskoga jezika povijesni je put izgrađivanja hrv. standardnoga jezika, odn. izgrađivanja jezične norme koja je danas obvezujuća za sve govornike hrv. jezika u javnoj komunikaciji. Ona je povijesno uvjetovana s jedne strane postojanjem bogate književnosti na različitim dijalektnim osnovama i s druge strane sviješću pisaca o pripadnosti istoj jezičnoj zajednici, što je sve rezultiralo međunarječnom konvergencijom na višoj, iznaddijalektnoj razini. Današnji je hrv. standardni jezik izgrađen na novoštok. jekavskoj osnovici pa standardizacija započinje njezinim izborom. Ta je osnovica samo načelna, jer su u njezinu temelju ugrađeni mnogi elementi višestoljetnoga složenoga razvojnoga puta. Ideja o općem, nadregionalnom jeziku vrlo je stara na hrv. tlu, u protestantskih pisaca XVI. st. i izrazita, ali je ona mogla biti konkretizirana tek u doba protureformacije. Tada je za potrebe kat. obnove i isusovačkih misija, na temelju svojevrsnoga dijalektološkoga istraživanja, izbor pao na štok. književnojezičnu stilizaciju upravo zato što su štok. govori bili najprošireniji. Taj se izbor često smatra prvom fazom standardizacije hrv. jezika, iako u kroatistici postoje i drugačija mišljenja. Na poč. XVII. st. čakavac B. Kašić izabrao je štokavštinu za opći jezik zbog njezine proširenosti i knjiž. snage, a gotovo dva i pol stoljeća poslije u nar. preporodu to će učiniti i kajkavci, čiji se knjiž. jezik počeo standardizirati u XVIII. st. Kašić s prvom hrv. gramatikom 1604. stoji na početku eksplicitnoga normiranja. Od njega do kraja XIX. st. standardizacija je tekla postupno na učvršćivanju (novo)štok. norme, na njezinoj kodifikaciji preko brojnih rječnika, gramatika i pravopisa, a krajem XIX. st. ona je potpuno stabilizirana na novoštok. osnovici. Novoštokavski se oblici nalaze u svim hrv. starijim gramatikama tako da je prijelaz XIX. u XX. st. logična završna faza standardizacije kojom hrv. jezik ulazi potpuno u javni život. Samostalnost se hrv. standardnoga jezika dokazuje i činjenicom da se dobar dio današnjih jezičnih norma može u kontinuitetu pratiti od prve hrv. gramatike. Do kraja XIX. st. hrvatska se jezična norma izgrađuje potpuno samostalno i prirodno, na svojim književnojezičnim i dijalektnim temeljima. U XX. st. unatoč konvergentnim procesima u odnosu na srp. jezik, njegove se posebnosti ističu ovisno o sociolingvističkim prilikama, a primjenjivanje zajedničke norme nikad nije doživjelo puni uspjeh. I prije osamostaljenja Hrvatske hrv. jezik kao standardni imao je sve svoje norme odavno kodificirane, no one se s vremenom vrjednuju i neznatno prepravljaju.

Citiranje:

standardizacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/standardizacija>.