subordinacija (srednjovj. lat. subordinatio).
1. Podvrgnutost nižega položaja višemu u nekoj klasifikaciji ili hijerarhiji, podređenost; podčinjenost, podložnost.
2. U lingvistici, termin za sintaktički odnos dviju surečenica (klauza) pri kojem jedna od njih ovisi o drugoj, ili je dio (konstituent) druge rečenice. Subordinacija je u oprjeci spram → koordinacije, sintaktičkog odnosa ravnopravnih surečenica. U tradicionalnoj sintaksi subordiniranim surečenicama većinom odgovaraju zavisnosložene rečenice. Subordinirane strukture često se uvode posebnim riječima ili subordinatorima, primjerice u hrvatskome veznikom da (npr. u rečenici Znam da je došao), ili odnosnom zamjenicom koji (npr. u rečenici Čovjek koji je došao otvorio je vrata). U mnogim jezicima razlika koordinacije i subordinacije nije posve jasna, pa neke sintaktičke teorije umjesto o strogoj podjeli na koordinaciju i subordinaciju govore o prijelaznim koordinirano-subordiniranim strukturama, ili o kosubordinaciji kao sintaktičkom odnosu između koordinacije i subordinacije.
