Tertulijan (latinski Quintus Septimius Florens Tertullianus [kwi:'ntus septi'mi·us flo:'rens tertul:i·a:'nus]), ranokršćanski crkveni pisac i apologet (Kartaga, oko 160 – Kartaga, oko 225). Sin rimskoga centuriona. Odrastao u Kartagi, gdje je stekao i temeljitu klasičnu naobrazbu. Prije obraćenja na kršćanstvo bio je odvjetnik, a poslije i učitelj katekumena. U početku pristao uz montanizam, ali ga je napustio. Napisao je više apologetskih, teoloških i asketskih djela. U djelu Apologetika (Apologeticum, oko 197) napada pogansko praznovjerje i tvrdi da kršćani nisu opasnost za državu, nego njezini korisni građani. Teološka su mu djela polemična. U ranom djelu Sporenje o hereticima (De praescriptione haereticorum) govori o herezi: samo prava Crkva posjeduje autentične predaje i opunomoćena je za tumačenje Svetoga pisma. U raspravama s Marcionom branio je istovjetnost novozavjetnoga i starozavjetnoga Boga te istovjetnost Isusa Krista s Mesijom. U djelu O duši (De anima) zagovara traducijanizam, a svojim naučavanjem o istočnom grijehu utjecao je na sv. Augustina i poslije na latinske teologe. Pisao je o problemima praktičnoga morala (kazalištu, monogamiji, idolatriji). Zaslužan je za nastanak latinskoga teološkoga nazivlja. Sačuvano je 31 njegovo djelo.
