trublja, aerofonsko glazbalo u koje se puše kroz vibrirajuće usne kako bi se proizveo zvuk. Proširena je uglavnom po Europi, Bliskom istoku i Africi, a manje na ostalim kontinentima. U mnogim izvaneuropskim kulturama trublje imaju, uz glazbenu ulogu, simboličke i praktične signalne, vjerske, vojničke i ceremonijalne funkcije, s posebnim naglaskom na označavanje društvene moći i statusa. Tzv. prirodne trublje izrađuju se od kore drveća, drvenih cijevi, životinjskih rogova, bjelokosti, školjki i metala. Moderna verzija trublje u europsko-američkom kulturnom krugu limeno je puhaće glazbalo što se sastoji od valjkaste cijevi sa zvonolikim otvorom na kraju, odvojenim usnikom i tri ventila. Povijesno gledano, kratka i ravna glazbala tipa trublje u antici su se izrađivala od drva, bronce i srebra, a rabila su se u kulturama staroga Egipta (šnb), Asirije, Izraela (hasoserah), Grčke (salpinks), Rima (tuba, buccina, lituus) i Perzije, poglavito u vojne te vjerske i svjetovne ceremonijalne svrhe. Nakon privremenog nestanka, trublja se ponovno pojavila u Europi tijekom križarskih ratova kao akulturirano glazbalo arapskoga podrijetla. Tijekom kasnoga srednjeg vijeka i renesanse rabila se u signalne i ceremonijalne svrhe kao dio instrumentarija gradskih glazbi i vladarskih ansambala. Oko 1400. otkrivena je tehnika ravnomjernog savijanja šupljih metalnih cijevi, što je dovelo do gradnje trublje u obliku slova S i usporedno tzv. klizne trublje, čime se produljilo cijevi i omogućilo emitiranje većega broja tonova. Tijekom baroka standardiziran je oblik i duljina trublje, stvaraju se cehovi trubača i ona postaje glazbalo umjetničke glazbe (za nju skladaju npr. J. S. Bach, G. Ph. Telemann, G. Torelli i dr.). Glavno središte izradbe renesansno-baroknih trublja bio je Nürnberg, a izvoditeljska središta Beč, Dresden, Leipzig, Bologna i dr. U doba klasicizma trublja je bila svedena uglavnom na orkestralno glazbalo, premda su za nju koncerte pisali, među ostalima, braća J. i M. Haydn. Tijekom XIX. i XX. st. ušlo je u uporabu nekoliko glavnih tipova trublji različitih dimenzija, tehničkih rješenja i karaktera zvuka, a njihova izradba dobila je industrijske razmjere npr. u Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj i SAD-u. U XX. st., osim kao solističko i orkestralno glazbalo umjetničke glazbe (rabili su ga npr. M. Ravel, I. Stravinski, B. Britten i dr.), trublja se profilirala kao jedno od ključnih glazbala u jazzu. Među jazz-trubačima posebno su se istaknuli L. Armstrong, D. Gillespie, Clifford Brown i M. Davis. U Hrvatskoj su za trublju pisali skladbe S. Šulek, D. Detoni, M. Tarbuk i dr.
