struka(e):

žigice (šibice), sredstvo za paljenje vatre, drveni štapići od lakoga drva duljine uglavnom oko 4 cm, koji na jednom kraju nose glavicu od zapaljive mase. Trenjem o tarilo, posebno pripravljenu hrapavu površinu na kutijicama za žigice, glavica se pali i vatra se prenosi na štapić. Za proizvodnju žigica najbolje je drvo od jasike. Oblikovani štapići impregniraju se amonijevim fosfatom kako bi se spriječilo tinjanje. Nakon sušenja, jednim se krajem umaču u rastaljeni parafin i u zapaljivu masu koja se sastoji od smjese gorive tvari, oksidansa i ljepila. Kao goriva tvar služi sumpor ili antimonov sulfid, a kao oksidans uglavnom kalijev klorat. Masa kojom je prevučeno tarilo sadrži crveni fosfor, ljepilo te stakleni prah radi boljega trenja. Trenjem glavice o tarilo prelazi mali dio crvenoga fosfora na glavicu i zapali se u dodiru s oksidansom, a vatra se preko parafina prenese na drvce. – Preteče žigica u današnjem obliku bile su tzv. močilice, s glavicom od smjese kalijeva klorata, šećera i ljepila, a palile su se u dodiru sa sumpornom kiselinom. Prve žigice koje su se teško palile trenjem pojavile su se oko 1830. u Engleskoj. Napredak je postignut oko 1835. uvođenjem fosfora u zapaljivu masu. Fosforne žigice lako su se palile međusobnim trenjem pa su bile uzrok čestim požarima, osobito prilikom transporta, a bile su i otrovne. God. 1844. u proizvodnju žigica umjesto bijeloga uveden je neotrovni i manje zapaljiv crveni fosfor, a od 1848. crveni fosfor nalazi se samo na tarilu, pa se žigice mogu zapaliti samo trenjem s tarilom (tzv. sigurnosne žigice). Njihova industrijska proizvodnja počela je oko 1860. u Jönköpingu u Švedskoj. Iz Amerike potječu žigice koje ne trebaju tarilo i mogu se paliti trenjem o svaku hrapavu površinu, no one su zbog toga manje sigurne.

Citiranje:

žigice. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/zigice>.