Škunca, Andriana, hrvatska pjesnikinja i fotografkinja (Bjelovar, 9. III. 1944 – Novalja, 28. VII. 2026). Studirala je jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Podrijetlom je iz Novalje na Pagu, gdje je provela djetinjstvo te poslije živjela pa je njezino pjesništvo (kao i noviji popratni fotografski rad) trajno obilježeno iskustvom, slikama i motivima zavičajnog otoka. U prvim knjigama poezije prevladava impresionistički doživljen paški pejzaž (Do neba bijelo, 1969; Kratka sjena podneva, 1973). Od treće zbirke, Pomaci tišine (1981), okreće se pjesmi u prozi, a sljedećim se zbirkama uvrštava među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike (Korijen, zid, kutija, 1992; Zeleni prah, 1994). Poeziju joj odlikuje nizanje slika i ugođaja kojima opisuje predmetni svijet što okružuje lirski subjekt, u potpunosti zaokupljen doživljajem otoka, pri čemu naizgled uski, otočki pjesnički vidokrug doseže svojevrsno izvanvremensko, arhetipsko, pa i mitsko i metafizičko vrijeme, tj. mikrokozmos iz okružja lirskoga subjekta poprima univerzalna značenja i postaje arhetip makrokozmosa. Pritom njezin pjesnički jezik često postaje performativan, odnosno proizvodi značenja iz samoga zvučanja umjesto iz konkretnih predmeta, čime se njezina poezija uklapa u glavni tok hrvatskoga pjesništva od Slavka Mihalića do Josipa Severa i Anke Žagar. Sa Zvonimirom Mrkonjićem i Hrvojem Pejakovićem uredila je antologiju hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja (1992). Ostale zbirke: Napuštena mjesta (1985), Druga strana zrcala (1988), Novaljski svjetlopis (1999., s fotografijama), Vrijeme se zanjihalo (2015). Umjetničke fotografije popraćene tekstom objavila je u knjigama Biblijski vrt (2013) i Hodopis (2013). Izabrane pjesme izašle su joj 2002 (Predivo sve užih dana) i 2021 (Otok, zrcalo riječi). Pjesme su joj prevođene na većinu europskih jezika. Dobitnica je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2006) i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2019).
