Bonifačić, Antun, hrvatski pisac (Punat na Krku, 8. X. 1901 – Chicago, 24. IV. 1986). Završio je studij kroatistike i romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1924. tezom o Gustaveu Flaubertu. Nakon studijskog boravka na Sorbonnei bio je gimnazijski profesor u Krku, Sušaku, Somboru i Zagrebu, a 1941–45. nadstojnik Odjela za kulturne veze pri Ministarstvu vanjskih poslova NDH. Od 1945. u Rimu, 1947. otišao je u Brazil, te 1954. u SAD. S Vinkom Nikolićem uređivao je Hrvatsku reviju 1951–54., potom mjesečnik Nezavisna država Hrvatska, 1975–81. bio je predsjednik Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta (HOP). Kao sljedbenik francuske intelektualne misli prevodio djela istaknutih pisaca (André Malraux, André Gide), objavio eseje o Gideu i Henryju de Montherlantu (Ljudi Zapada, 1929) te monografiju Paul Valéry (1940). U prvoj fazi pjesničkog stvaralaštva zaokupljen je krajolikom rodnoga kraja i mora kao okvirom motivskog sklopa Bog–priroda–čovjek (Pjesme, 1926). U egzilu mu glavni motiv postaje sudbina hrvatskog naroda u prošlosti i suvremenosti. Pisao je i socijalno-psihološke romane tradicionalne realističke fakture (Krv majke zemlje, 1935; Mladice, 1938; Bit ćete kao bogovi, 1950). Književno mu je najuspjelija esejistika skupljena u knjizi Vječna Hrvatska (1953) u kojoj kao paradigme ostvarenja ideje hrvatske nacije i kulture sagledava djelovanje Ante Starčevića, Stjepana Radića i Alojzija Stepinca te opuse Ivana Meštrovića i Tina Ujevića.
