Cardinale [kardina:'le], Claudia, talijanska filmska glumica (Tunis, 15. IV. 1938 – Nemours, 23. IX. 2025). Kći potomaka talijanskih doseljenika u Tunis, nakon pobjede na jednom natjecanju za ljepotu 1957. odlazi u Italiju gdje sljedeće godine počinje filmsku karijeru (do 2022. nastupila je u više od 100 filmova). Privlačiva i temperamentna, tamnokosa i tamnoputa, iznimno fotogenična, pomalo opora glasa (zbog čega su je u ranim filmovima nasinkronizirali), prve uspjehe postiže ulogama pučkih ljepotica u komedijama, npr. Obično nepoznati lopovi (I soliti ignoti, 1958) Marija Monicellija, ali ubrzo ostvaruje niz dramskih uloga naivnih pa i površnih djevojaka (inačica tipa nimfete), npr. u filmovima Prokleta prijevara (Un maledetto imbroglio, 1959) Pietra Germija, Lijepi Antonio (Il bell’ Antonio, 1960) Maura Bologninija, Rocco i njegova braća (Rocco e i suoi fratelli, 1960) Luchina Viscontija, ali i onih moralno labilnih, npr. u Stranputici (La viaccia, 1961) i Senilnosti (Senilità, 1962) Bologninija, te životno izgubljenih npr. u Djevojci s kovčegom (La ragazza con la valigia, 1961) Valerija Zurlinija. Održavajući popularnost ulogama u duhu vampa u komercijalnim filmovima (često međunarodnim koprodukcijama i u Hollywoodu), kao što su Austerlitz (1960) Abela Gancea, Cartouche (1962) Philippea de Broce, Pink Panther (1963) Blakea Edwardsa, tip nimfete osobito usložnjava tumačenjima mladih buržujki u djelima L. Viscontija Gepard (Il gattopardo, 1963), gdje samosvjesnim šarmom predočuje neodoljivu privlačnost i opuštenost, i Drage zvijezde Velikoga medvjeda (Vaghe stelle dell’Orsa, 1965), u kojem tumači lik opterećen obiteljskom prošlošću i suočen s bolnim sjećanjima, dočim u filmu Osam i pol (Otto e mezzo, 1963) Federica Fellinija utjelovljuje filmsku glumicu, »idealnu« ženu u protagonistovoj svijesti, gotovo sliku sebe same. Uz daljnje nastupe u komedijama, npr. Veličanstveni rogonja (Il magnifico cornuto, 1964) Antonija Pietrangelija i Demon autostopa (Qui comincia l’avventura, 1975) Carla Di Palme, osobito je uspješna u kreacijama senzualnih, ali sumornih žena, npr. u vesternima Profesionalci (The Professionals, 1966) Richarda Brooksa i Bilo jednom na Divljem zapadu (C’era una volta il West, 1968) Sergija Leonea, kao i kriminalističkom filmu Dan ćuka (Il giorno della civetta, 1968) Damiana Damianija, te se i u daljnjem razdoblju karijere najviše ističe ulogama žena u dramatičnim životnim situacijama u filmovima redatelja Pasqualea Squitierija Krvava braća (I guappi, 1974), Pištolj (L’ arma, 1978), Claretta (1984) i Čin kajanja (Atto di dolore, 1990) te Libera, ljubavi moja (Libera, amore mio!, 1975) M. Bologninija, Koža (La pelle, 1981) Liliane Cavani i Fitzcarraldo (1982) Wernera Herzoga. Od 1989. živjela je u Francuskoj, s uspjehom je 2000-ih nastupala i u kazalištu (npr. Kakvom me ti želiš Luigija Pirandella). Uz više nagrada za pojedinačne uloge, dobila je počasnoga Zlatnoga lava na festivalu u Veneciji 1993.
