Doshi [do:'ši], Balkrishna Vithaldas, indijski arhitekt (Pune, 26. VIII. 1927 – Ahmedabad, 24. I. 2023). Arhitekturu je studirao u Bombayu (Sir Jamsetjee Jeejeebhoy School of Art), od 1950. živio je u Europi, a od 1951. radio u Le Corbusierovu pariškome studiju. U Indiju se vratio 1954. kako bi nadgledao gradnju Le Corbusierovih zgrada u Ahmedabadu, gdje je 1955. osnovao studio (Vastu-Shilpa), koji je oblikovao s prepoznatljivim bačvastim svodovima (Sangath, 1980), te projektirao svoju rezidenciju (Kuća Kamala, 1963). U tome gradu blisko je surađivao i s Louisom Kahnom na njegovu projektu kampusa Indijskog instituta za menadžment (1962).
Promišljajući indijsku tradiciju i povijesne spomenike, način života, klimu i okoliš, jedinstveno baratajući oblikom i svjetlom, projektirao je javne ustanove (škole, knjižnice, umjetničke centre), posebno se posvetivši osmišljavanju i građenju priuštivih stanova diljem Indije, npr. 1973. u projektu dvoetažnog terasastog kompleksa stanova (324 jedinice), tzv. Bima Nagar. Zanimanje šire međunarodne javnosti privukao je projektom Aranya – jeftino stanovanje (1989), sa 6500 rezidencija (za 80 000 pojedinaca), izvedenom u Indoreu, gdje je omogućio izbor od 80 modela u rasponu od jednosobnih stanova do većih kuća s mogućnostima njihova modificiranja. Uz osnovnu jedinicu od deset rezidencija koje dijele zajedničko dvorište, zamislio je i središnju ulicu te druge popločane ulice i trgove, minimalističkim dizajnom ukazavši na važnost sklada između izgrađenog okoliša i njegovih stanovnika. I u drugim dijelovima Indije podizao je stambena naselja, npr. u Hyderabadu, ili ekološki usmjerenog naselja u Kalolu (oba 1973), te četvrti Vidhyadhar Nagar u Jaipuru (1984) i Udayan – The Condoville u Calcutti (2002).
U Ahmedabadu je izveo i niz brutalističkih zgrada (brutalizam): Institut za indologiju (1962), Memorijalnu dvoranu Tagore (1967), oblikovanu od niza krutih betonskih presavijenih ploča koje uokviruju vanjsku ovojnicu dvoranskoga prostora, kazalište Premabhai Hall (1976), Institut za rad Mahatma Gandhi (1979), na spoju moderne i tradicionalne arhitekture u kombinaciji betona i terakote, s bačvastim svodovima, prozračenim i meko osvijetljenim interijerima, te Muzej Lalbhaija Dalpatbhaija (1984), a ondje je ostvario i eksperimentalni projekt, slikovitu umjetničku galeriju Amdavad Ni Gufa (1994), podzeman prostor poput špilje, organskih oblika, sa stupovima nalik na mineralne naslage te lukovičastim krovovima s mozaikom od bijelih pločica i manjim amfiteatrom.
Podignuo je i Indijski institut za menadžment u Bangaloreu (u više faza 1977–92), Nacionalni institut za modu u Delhiju (1989), umjetnički memorijalni centar Sawai Gandharva u Puneu (1997).
Osnovao je (1962) i vodio Školu arhitekture u Ahmedabadu, zgradu koje je, naslanjajući se na Le Corbusierova ostvarenja, izveo 1966. u cigli i betonu, ispod lisnatoga drveća, s nizom sjenovitih »trgova« u nišama. Školu je »nadogradio« osnivanjem drugih obrazovnih i umjetničkih ustanova (Centar za planiranje okoliša i tehnologiju, Škola za dizajn interijera i dr.) 2010. okupljenih u Sveučilište CEPT (Centre for Enviromental Planning and Technology), te s dodatnim zgradama i javnim prostorima (do 2012). Objavio je autobiografiju Neoznačene staze (Paths Uncharted, 2011). Priređene su mu retrospektive 2019. u Muzeju dizajna Vitra (Weil am Rhein) i 2020. u Chicagu. Dobio je Pritzkerovu nagradu 2018.
