Društveni otoci (francuski Archipel de la Société [aʀšipε'l də la sɔsjetẹ'] ili Îles de la Société [il də la sɔsjetẹ'], tahićanski Tōtaiete mā), skupina otoka u južnome dijelu Tihog oceana, u Francuskoj Polineziji; 1601 km² s 248 528 st. (2022). Dijele se na Otoke privjetrine (Îles du Vent; Tahiti, Moorea, Maiao, Mehetia i atol Tetiaroa) i Otoke zavjetrine (Îles Sous-le-Vent; Raiatea, Bora Bora, Huahine, Maupiti i nekoliko manjih atola). Uglavnom su vulkanskoga podrijetla i pretežno brdoviti; najviši vrh Orohena (2241 m) nalazi se na najvećem i najnaseljenijem otoku Tahitiju. Obale su uske i niske s lagunama koje okružuju koraljni grebeni. Na plodnom vulkanskom tlu uzgajaju se kokosova palma (izvoz kopre), tropsko voće (ananas, papaja, mango), krušno drvo, vanilija, kava, taro. Razvijeno je ribarstvo, vade se školjke bisernice (izvoz crnih bisera). Razvijen elitni turizam. Na otoku Tahitiju upravno je središte Društvenih otoka i cijele Francuske Polinezije te njezina najveća luka Papeete.
Skupinu su u X–XI. st. naselili stanovnici s Tonge, Samoe i Cookovih otoka koji su razvili klansko društveno uređenje (na otoku Raiatea ostatci su religijsko-političkog kompleksa Taputapuātea iz XI. st., od 2017. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine zbog iznimne važnosti za razumijevanje političkih i vjerskih običaja istočne Polinezije), a na više otoka (Tahiti, Bora Bora, Raiatea, Huahine) od XVIII. st. nastaju monarhije. Prvi Europljanin koji je došao do nekog od Društvenih otoka (Bora Bora) bio je nizozemski istraživač Jakob Roggeveen 1722., a ime im je dao James Cook 1769. prema geografskom rasporedu Otoka zavjetrine (leže jedan uz drugi, »u društvu«). Otoci privjetrine su od 1847. bili pod francuskim protektoratom, došavši pod izravnu vlast 1880., dok su Otoci zavjetrine pod Francusku došli postupno između 1880. i 1897.
