Fališevac, Dunja, hrvatska književna povjesničarka (Požega, 3. II. 1946). Diplomirala je 1971. jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1983. doktorirala te radila od 1971. do umirovljenja 2015 (od 1992. kao redovita profesorica); od 2016. profesorica emerita. Od 2006. redovita je članica HAZU-a. Suvremenijim je analitičkim postupcima ponudila nove uvide u prozne tekstove hrvatskoga srednjovjekovlja (Hrvatska srednjovjekovna proza, 1980), poetičke aspekte humanizma i renesanse (Smiješno & ozbiljno u staroj hrvatskoj književnosti, 1995), hrvatsku baroknu književnost (Stari pisci hrvatski i njihove poetike, 1989., prošireno 2007), posebice u liriku I. Bunića Vučića (Ivan Bunić Vučić, 1987), kao i u povijest epike i epskih žanrova (Kaliopin vrt, 1997; Kaliopin vrt II, 2003). Priredila je izdanja djelâ brojnih starih hrvatskih pisaca, samostalno ili u suradnji sa Živom Benčić uredila zbornike Književni barok (1988), Hrvatski književni barok (1991), Tropi i figure (1995), Čovjek, prostor, vrijeme (2006) i Prostori snova (2012), šireći svoje interese s poetologije i na književnu antropologiju, a s Krešimirom Nemecom i Darkom Novakovićem Leksikon hrvatskih pisaca (2000). Objavila je studije o dubrovačkoj književnoj kulturi Dubrovnik – otvoreni i zatvoreni grad (2007) i Slike starog Dubrovnika (2017). Dobitnica je Državne nagrade za znanost za životno djelo (2013).
