Farabi, al- (puno ime Muḥammad ibn Muḥammad ibn Tarẖān al-Fārābī [fa:ra:'bi:]), arapski filozof i mistik turskoga podrijetla (blizu Faraba, 870 – kraj Damaska, 950). Nazvan »Drugim učiteljem«, utemeljitelj filozofskog sustava, ugledni matematičar, liječnik, glazbenik, znalac turskog, perzijskog, sirskog jezika. Ostavio je oko 70 djela. Tri su glavne odlike njegova filozofskog nauka: 1) metafizička razlika biti i opstojnosti u stvorenih bića, gdje opstojnost nije konstitutivna značajka biti, već njezin predikat, akcident, 2) teorija o deset inteligencija i njihovu proistjecanju te 3) teorija profetstva, gdje identificira Anđela Spoznaje i Anđela Objave, što je po njemu bitan preduvjet poslaničke (profetske) filozofije. Glavna djela: Pogledi stanovnika uzoritoga grada (Ārā ahl al-madīna al-fādila), Klasifikacija znanosti (Iḥṣā al-‘ulūm), Slaganja u učenju dvojice mudraca, Platona i Aristotela (Al-Ğam‘bayn ra’yayn al-ḥakīmayn). Od njegova glavna djela s područja teorije glazbe, Velika knjiga o glazbi (Kitāb al-mūsīqī al-kabīr), sačuvan je samo trodijelni prvi dio Uvod u teoriju glazbe, u kojem raspravlja o fizikalnim temeljima glazbe, glazbalima (harfa, psalterij, rebab, pandora i dr.), ritmu i kompoziciji.
