Goldin [gọu'ldin], Nan (Nancy), američka fotografkinja (Washington, 12. IX. 1953). Odrastala je u disfunkcionalnoj obitelji, koju je napustila sredinom 1960-ih nakon samoubojstva starije sestre. Fotografijom se počela baviti 1971., našavši poticaje u ostvarenjima Andyja Warhola, Jacka Smitha i Larryja Clarka. Diplomirala je umjetnost 1978. u Bostonu (School of the Museum of Fine Arts); živjela je u New Yorku, potom u Berlinu i Parizu.
Ušavši u svijet društveno marginaliziranih, bilježi njihove trenutke sreće, zabave, ali i samoće, bolesti i tuge – serije crno-bijelih fotografija (Božić na drugoj strani, Dave u ulici Grove, Piknik na Esplanadi, Boston, 1972; Kenny se šminka, 1973) snimala je u gay i transrodnim zajednicama, prikazujući svoje objekte izravno, bez predrasuda. Ubrzo počinje eksperimentirati s kolor-filmom te uvodi bljeskalicu kojom naglašava vibrantne boje, naizgled ne mareći za tehniku, prigrljujući estetiku snapshota, brzih, neformalnih, često nefokusiranih fotografija. U New Yorku se uključuje u post-punk novovalnu glazbenu scenu, gay supkulturu, te posebno onu ovisnika o teškim drogama u četvrti Bowery. Dokumentirajući život bliskih osoba većinom u privatnim prostorima, uključenih u seksualnu igru, nasilje ili konzumiranje narkotika, stvorila je raskošan vizualni dnevnik kruga svojih prijatelja (Greer i Robert na krevetu, NYC, 1982; Misty i Jimmy-Paulette u taksiju, NYC, 1991., Tate). Istodobno snima dirljive, intimne autobiografske trenutke, kao u antologijskim fotografijama Nan i Brian u krevetu, NYC (1983), u kojoj hvata nelagodnu, nejednaku dinamiku moći u ljubavnim vezama, na fotografiji naglašenu njezinim pogledom punim čežnje, nepovjerenja i umora, usmjerenim prema golome muškarcu, te glasovitome ostvarenju Nan mjesec dana nakon što je pretučena (1984), gdje prikazuje brutalne posljedice fizičkoga nasilja. Prijavivši se 1988. u kliniku na odvikavanje od narkotika, napravila je niz introspektivnih autoportreta (Moja soba u kućici, Autoportret ispred klinike), kojima se često bavila i poslije (Autoportret u mojoj plavoj kupaonici, Berlin, 1991).
Većina je njezinih modela 1990-ih »izgubljena«, umirući od posljedica AIDS-a ili ovisnosti o drogama, što postaje tema (Gotscho + Gilles, Pozitivna mreža) potresne serije Nanina obitelj (1990–92., The Family of Nan), naslovljenoj prema antologijskoj izložbi Family of Man Edwarda Steichena, u kojoj se ističe ciklus od 15 portreta glumice Cookie Mueller, nastalih 1976–89., od prvih na mladenačkim zabavama do posljednjih na njezinu sprovodu (The Cookie Portfolio, 1991). Taj intenzivni portret svojega života, prijatelja i poznanika sabrala je u veliki »obiteljski album« u obliku dijaprojekcije (od 45 minuta, s 800 slika), poslije nazvan Balada o seksualnoj ovisnosti (prema B. Brechtu), koju je od 1981. počela prikazivati isprva u punk rock noćnim klubovima, a poslije i u galerijama te ga je 1986. objavila u obliku knjige (The Ballad of Sexual Dependency). Knjigu Dvostruki život (Double Life) objavljuje 1994. s Davidom Armstrongom, s kojim 1995. izlaže u Bostonu (Institute of Contemporary Art), okupivši i druge članove tzv. Bostonske škole (The Boston School, 1971–84), poput Philip-Lorce diCorcije, Marka Morrisroea i Jacka Piersona, s kojima ju je povezivala strast za dokumentiranjem intimnih trenutaka kreativnih zajednica i estetika »nepoziranih«, slabo osvijetljenih, često zrnatih, na brzinu komponiranih fotografija.
Fotografirala je 1994. supkulture mladih u Japanu, objavivši ih u knjizi Ljubav u Tokyju (Tokyo Love, s Nobuyoshijem Arakijem), te snimila biografski film Bit ću tvoje zrcalo (I’ll Be Your Mirror, s Edmundom Coulthardom). Zbirku fotomonografija Đavolje igralište (The Devil’s Playground) s tekstovima, pjesmama i stihovima Nicka Cavea, Catherine Lampert, Cookie Mueller i Richarda Pricea objavila je 2003. U New Yorku 2006. izlaže instalaciju sa slajdovima na tri ekrana te videoprezentacijom Sestre, svetice & sibile, koja je potaknuta, među ostalim, tabu-temom mentalnoga zdravlja i samoubojstva tinejdžera (2005. izlazi joj i knjiga istoga naslova). Fotografirala je također vedute newyorških nebodera, a 2000-ih počinje raditi i pejzažnu fotografiju.
Priređena joj je 2010. izložba u Louvreu, gdje je svoje fotografije suočila s djelima starih majstora, a retrospektivne u Whitney Museum of American Art u New Yorku (1996–97) i u Centru Pompidou u Parizu (2001). Izlagala je i u MoMA-i (2017), Tateu (2019), te na međunarodnoj turneji (2023–26) u Amsterdamu, Stockholmu, Berlinu, Parizu. Dobitnica je nagrade Hasselblad 2007., a 2012. dodijeljena joj je medalja »Edward MacDowell«. Svojim duboko osobnim, beskompromisnim fotografijama znatno je utjecala na prirodu dokumentarne i umjetničke fotografije te produbila pojam intimizma u umjetnosti.
