Grkokatolička crkva, istočnokršćanska crkva grčkoga obreda; priznaje jedinstvo s Rimokatoličkom crkvom i papu za svojega crkvenoga poglavara. Stvorena je uz prve pokušaje kršćanskoga jedinstva na općem saboru u Firenci 1439. Veće su skupine pripadnika nastale nakon Brestlitovske unije 1596. kod zapadnih Ukrajinaca (Rusina) i erdeljskih Rumunja (kraj XVII. st.). Grkokatolička crkva u Hrvata uspostavljena je kod onih kršćana grčko-slavenskoga obreda koji su u XVI. i XVII. st. kao uskoci i prebjezi pobjegli pred Osmanlijama iz Bosne i Slavonije i naselili se na području Vojne krajine i drugih dijelova zapadne Hrvatske. Uniju je započeo arhimandrit Simeon Vratanja 1611. u Marči s pravoslavnima iz okolice Ivanić Grada (Marčanska unija), postavši prvim grkokatoličkim biskupom. Dugo su bila neriješena pitanja oko naslova marčanskoga vladike (svindički, vratanjski, platejski), oko ovlasti i posvećenja, jer je većina Simeonovih nasljednika dobivala biskupsko posvećenje od patrijarha iz Peći. Zagrebački su biskupi težili njihovoj postupnoj latinizaciji i vladike su držali svojim vikarima. Ovi su pak uz pomoć pećkoga patrijarha željeli sačuvati samostalnost i tradicije Istočne crkve, što je iz političkih interesa podupirao Beč. Odnos dvaju biskupa donekle je riješen za vladike Pavla Zorčića (1671–85), koji je dobio naslov »apostolskoga vikara među nevjernicima«. Kaluđeri pridošli iz turskih krajeva često su djelovali protiv unije, a 1739. spalili su manastir u Marči; s vremenom su nestali grkokatolici južno od Kupe i ostali su uglavnom oni u Žumberku. Od 1777. sjedište Grkokatoličke crkve u Hrvatskoj nalazi se u Križevcima, a toj su eparhiji pridruženi grkokatolički Ukrajinci doseljeni iz Rusije i Galicije u Bačku, Slavoniju i Srijem, a potkraj XIX. st. i u Bosnu, te oni iz Makedonije, koje su 1860. ujedinili s Rimom francuski lazaristi.
