Horozović, Irfan, bosanskohercegovački književnik (Banja Luka, 27. IV. 1947 – Sarajevo, 2. XII. 2025). Diplomirao je 1974. komparativnu književnost i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao urednik u izdavačkom poduzeću Novi glas u Banjoj Luci, od 1992. živio u egzilu (Zagreb, Korčula, Berlin), a od 1997. u Sarajevu (urednik u Bošnjačkoj zajednici kulture »Preporod«, urednik igranog programa na RTV Federacije BiH). Iako se u književnosti javio radiodramama (na Radio Zagrebu) i pjesmama (Zvečajsko blago, 1969), koje je nastavio objavljivati (Testament iz mladosti, 1980; Knjiga mrtvog pjesnika, 1997; Buduće svršeno vrijeme, 2001), značajniji je dio njegova opusa fikcijska proza. Knjige pripovijedaka Talhe ili Šedrvanski vrt (1972), Salon gluhonijemih krojačica (1979) i Karta vremena (1983) borgesovskom su ga poetikom generacijski smjestile u krug zagrebačkih »fantastičara«, kao dio kojih je isprva recipiran u književnoj kritici (tijekom studija bio je urednik u zagrebačkome Studentskom listu), no poetiku fantastike je otpočetka razvijao na zavičajnim, bosanskim motivima. Kasnije napušta fantastiku, ali mu poetika ostaje postmoderno metatekstualna, te tematizira iskustvo rata i progonstva, kao i osobnu, zavičajnu i nacionalnu povijest (zbirke priča Prognani grad, 1994; Bosanski palimpsest, 1995). Jedan od istaknutijih suvremenih bosanskohercegovačkih pripovjedača, objavio je i romane Rea (1987), Kalfa (1988), Sličan čovjek (1995), Berlinski nepoznati prolaznik (1998), Imotski kadija (2000), metaroman temeljen na Asanaginici, William Shakespeare u Dar es Salaamu (2002), Psi od vjetra (2003), Quadriga (2005), Sokolarov sonet (2016) i Alfir (2016). Pisao je i prozu za djecu (Vauvan, 1986).
