Hou Hsiao-hsien (pinyin Hou Xiaoxian [xou iauiɛn]), taiwanski filmski redatelj (Meizhou, Guangdong, 8. IV. 1947). S obitelji, pripadnicima etničke skupine Hakka, preselio se na Taiwan 1948. Diplomirao je 1972. film na Nacionalnoj umjetničkoj akademiji u Taipeiju. Isprva asistent režije i scenarist, debitira 1980. Filmom o odrastanju Momci iz Fengkuija (Fenggui lai de ren, 1983), u kojem i tumači glavnu ulogu, najavljuje nastup naraštaja taiwanskoga novog filma kojega je, uz Edwarda Yanga, središnja autorska figura. Kao i ostali autori tog naraštaja, stasaloga u doba intenzivnog otvaranja Taiwana prema zapadu, ali i preispitivanja složene i traumatične nacionalne i kolonijalne prošlosti, odnosno japanske okupacije, i Hou preispituje kulturne i umjetničke odnose istoka i zapada, a njegov je opus u cjelini usmjeren na prijelomne točke taiwanske povijesti i društva, uključujući odnose između starosjedilačkoga stanovništva Taiwana i doseljenika poglavito iz Kine, političku represiju, transformacije moderniteta te svakodnevicu marginaliziranih društvenih skupina. Autorski izraz postupno oblikuje tijekom 1980-ih, kada ostvaruje tzv. ruralnu trilogiju o odrastanju izrazito autobiografskih i nostalgičnih filmova: Ljeto kod djeda (Dongdong de jiaqi, 1984), Vrijeme za življenje, vrijeme za umiranje (Tongnian wangshi, 1985., nagrada kritike u Berlinu) i Prašina u vjetru (Lian lian fengchen, 1986). U potpunosti se afirmira tzv. taiwanskom trilogijom koja tematizira različita burna politička zbivanja modernoga Taiwana: Grad žalosti (Beiqing chengshi, 1989), kanonsko ostvarenje kineske i svjetske kinematografije, nagrađeno Zlatnim lavom na Venecijanskom filmskom festivalu, tematizira pobunu u veljači 1947. i početak razdoblja višedesetljetne političke represije, Majstor lutaka (Ximeng rensheng, 1993., nagrada žirija u Cannesu) prikazuje japansku kolonijalnu vladavinu kroz priču o životu lutkara Li Tien-lua, a Dobri muškarci, dobre žene (Hao nan hao nü, 1995) tematizira dugotrajne posljedice tzv. bijelog terora Kuomintanga 1950-ih. Filmovi Kći Nila (Niluohe nü'er, 1987), Zbogom jugu, zbogom (Nanguo zaijian, nanguo, 1996) i Millennium mambo (Qianxi manbo, 2001) često se, zbog interesa za urbani život mlađe generacije na prijelazu u XXI. st. te nove izazove s kojima se suočavaju mladi, napose žene, svrstavaju u tzv. urbanu trilogiju o odrastanju, kojoj se katkad pribraja i omnibus-film Tri doba (Zuihao de shiguang, 2005), u kojem isti glumački par uprizoruje tri ljubavne priče smještene u 1911., 1966. i 2005. godinu. Postavši jednim od ključnih autora suvremene svjetske kinematografije, tematske interese, a djelomice i stilski raspon širi u filmovima Cvijeće Šangaja (Haishang Hua, 1998), emocionalno prigušenoj priči o trima kurtizanama i njihovim ljubavnicima u Šangaju 1884., te u ostvarenjima inspiriranima poviješću filma koje snima u inozemstvu: Let crvenog balona (Le Voyage du ballon rouge, 2007), nastao u francuskoj produkciji, posveta je klasičnom filmu Alberta Lamorissea, a Café Lumière (Kohi Jiko, 2003), nastao u japanskoj produkciji, Yasujiru Ozuu, čiji je minimalistički postupak nasljedovao. Houov rigorozan stil dosegnuo je vrhunac u njegovu posljednjem filmu Ubojica (Cike nie yinniang, 2015., nagrada za režiju u Cannesu), nastalom u taiwansko-kinesko-hongkonškoj koprodukciji, u kojem kontemplativnim ritmom dekonstruira poetiku žanra wuxia i oblikuje vizualno profinjen filmski svijet razdoblja dinastije Tang, a priča autora Peija Xinga iz IX. st. služi mu kao polazište za istraživanje filmskoga pokreta, prostora i tišine. Povremeno je i glumio (npr. glavnu ulogu u filmu Priča iz Taipeija – Qingmei Zhuma E. Yanga, 1985). Povukao se 2023. zbog bolesti.
