Jenčik, Blaženka, hrvatska montažerka (Nova Gradiška, 7. IV. 1922 – Zagreb, 28. IX. 1984). Od 1948. u Jadran filmu, gdje je pridonijela oblikovanju klasične naracije u hrvatskom igranom filmu 1950-ih; posebice joj se ističu pregledna montaža filmova Svoga tela gospodar (1957) Fedora Hanžekovića (kojemu je montirala i filmove Bakonja fra-Brne 1950. te Stojan Mutikaša 1954), Vlak bez voznog reda (1959) Veljka Bulajića i Martin u oblacima (1961) Branka Bauera, kao i promoderno strukturirana montaža Bauerova Licem u lice (1963) te Druga strana medalje (1965) Fadila Hadžića. Do umirovljenja 1977. montirala je 25 dugometražnih igranih filmova (npr. U oluji, 1952., i Jubilej gospodina Ikla, 1955., Vatroslava Mimice; Vlak u snijegu Mate Relje 1976). U dokumentarnom filmu (oko 90 djela) ističu se suradnje s redateljima Rudolfom Sremcem (Uspavana ljepotica, 1953; Zelena ljubav, 1968), Šimom Šimatovićem (Plitvička jezera, 1956), kojemu je montirala i igrani film Pustolov pred vratima (1961), i Krstom Papićem (Halo München, 1968; Kad te moja čakija ubode, 1969), kojemu je montirala i debitantski igrani film Iluzija (1967). Često je surađivala i s Brankom Belanom, Eduardom Galićem, Obradom Gluščevićem, Radovanom Ivančevićem, Zlatkom Sudovićem i Ivom Škrabalom. Za Televiziju Zagreb montirala je igrane serije Kad je mač krojio pravdu (Anton Marti, 1967), Sam čovjek (E. Galić, 1970) te Naše malo misto (1970–71), Ča smo na ovon svitu… (1973) i Čovik i po (1974) u režiji Daniela Marušića.
