Justin II. (latinski Flavius Iustinus, grčki Ἰουστῖνος, Ioustĩnos), bizantski (istočnorimski) car (? – Carigrad, 5. X. 578). Nećak Justinijana I., za čije je vladavine obnašao službu kuropalata (upravitelja carske palače). Nakon dolaska na prijestolje 565. naslijedio je osvajanjima vojno i ekonomski iscrpljenu državu. Popularnost je stekao otplativši vlastitim sredstvima Justinijanove dugove te odbivši platiti godišnje danke okolnim narodima. Međutim, takvom je politikom potaknuo sukobe s Avarima koji su potrajali do 574. i obnove danka, a posredno pak utjecao na migraciju Langobarda. Ideal o jedinstvenom Rimskom Carstvu (renovatio imperii Romanorum) počeo se raspadati 568. s prvim upadima Langobarda, koji su do 572. osvojili gotovo cijelu sjevernu Italiju oko rijeke Pad, a do sredine 570-ih i veće dijelove unutrašnjosti Apeninskog poluotoka. Istodobno su sukobi s Vizigotima na Iberskom poluotoku završili rimskim uzmicanjem, a bizantske posjede u sjevernoj Africi ugrozili su Mauri. Odbivši daljnje plaćanje danka i težeći obnovi vlasti nad cijelom Armenijom, 572. napao je Perziju i započeo rat u kojem je perzijska vojska 573. osvojila mezopotamsku Daru, najvažnije bizantsko uporište istočne granice, što je dovelo do Justinova mentalnog sloma. Sklon ekstremnim napadima tjeskobe, kao i oponašanju zvukova te ponašanja životinja, postao je nesposoban nadalje vladati. Stvarnu su vlast stoga preuzeli njegova supruga Sofija i zapovjednik carske garde Tiberije, kojega je Justin u rijetkom trenutku lucidnosti 574. imenovao cezarom, a nekoliko dana prije smrti 578. augustom i nasljednikom. Poput prethodnika neuspješno je težio rješenju kristoloških prijepora između kalcedonskog i monofizitskoga kršćanstva.
