Liu Jiakun [liou iakhuən], kineski arhitekt (Chengdu, 1. I. 1956). Arhitekturu je diplomirao 1982. u Chongqingu, potom radio u Institutu za arhitektonski dizajn i istraživanja u Chengduu. Živio je od 1984. na Tibetu i u regiji Xinjiang, gdje se bavio slikarstvom i književnošću, te, nadahnut Le Corbusierovom vizijom Blistavoga grada i kineskom komunističkom revolucijom, napisao distopijski roman Blistavi Mjesečev plan (Mingyue gouxiang, objavljen 1999). Iako je u to vrijeme gotovo napustio arhitekturu, vratio joj se 1993. te je osnovao 1999. u Chengduu vlastitu tvrtku.
Ponajprije se bavi zaštitom i reinterpretacijom kineske baštine i povijesti, posebice artefakata. U rodnome je gradu prema načelima tradicionalnih kineskih vrtova, strogim betonskim kubusima uronjenima u šumu bambusa uz rijeku te sceničnim prizorima s drevnim kamenim budističkim skulpturama oblikovao Muzej Luyeyuan (2002), potom i Muzej satova u muzejskom klasteru Jianchuan (2007), o kulturnoj revoluciji, spokojna mjesta uz prenapučene gradske četvrti, te Muzej Shuijingfang (2013), posvećen 600 godina staroj destileriji kineskog likera. Izvan provincije Sichuan podignuo je u Shanghaiju Muzej budističkih skulptura Xiangdong (2008), stavljajući ih u novi kontekst u adaptiranoj tvorničkoj arhitekturi, a u Suzhouu Muzej carskih peći i opeke (2016). U Chengduu je također oblikovao jednostavan, ali ekspresivan Memorijalni muzej Hu Huishan (2009), spomenik djevojčici poginuloj tijekom potresa 2008. u Wenchuanu, nakon čega je počeo rabiti reciklirani građevinski materijal ruševina, pomiješan s drugim materijalima, kao čin štednje, ali i kao metaforu materijalnoga i duhovnoga preporoda društva. Uporabio ga je, među ostalim, gradeći u Chengduu arhitektonski sklop Zapadno selo (2015), u kontrastu s visokim susjednim zgradama vizualno neupadljiv (premda pokriva cijeli gradski blok) pokušaj izgradnje svojevrsne urbane utopije, u koji je, kombinirajući različite aspekte gradskog života, unio i značajke ulice pa je, uz poslovne, kulturne, trgovinske, rekreacijske i sportske objekte, oblikovao i zelene površine, biciklističke i pješačke staze te dugačku šetnicu koja kulminira na krovu.
Tijekom vremena daje sve veću važnost projektima urbane revitalizacije, suprotstavljajući se masovnoj arhitekturi nastaloj rušenjem starih urbanih četvrti. Slijedeći koncept oživljavanja prostora istodobnim očuvanjem povijesti i integracijom suvremenoga, izveo je u Chengduu 2011. revitalizaciju »istočnog predgrađa«, zadržavajući podsjetnik na industrijsku baštinu, nekadašnju tvornicu elektronskih cijevi, ali uključujući i moderne funkcije, te četvrti Banyan, gdje je integracijom krajolika i arhitekture uspostavio povijesnu vezu između obale rijeke i drevnoga grada Xilaija, evocirajući sveobuhvatnost kineske baštine novim paviljonom uz obalu i tradicionalnim kosim krovovima pod krošnjom tisućugodišnjega stabla banjana (tzv. bengalske smokve). U Chengduu je projektirao i Muzej suvremene umjetnosti (2010), oblikujući krov kao otvoreni javni trg unutar gusto naseljena susjedstva, te, nadahnut tradicionalnom arhitekturom, elegantan Paviljon Lancui (2013). U susjednom je Erlangu renovirao špiljski kompleks Tianbao (2021), gdje je na litici ponovno izveo oblik paviljona postigavši kontrast čvrstoće i dojma bestežinskoga stanja. Izvan Sichuana izveo je u Chongqingu kiparski odjel Instituta za likovnu umjetnost (2004), u Nanjingu kompleks zgrada za potrebe Međunarodne kineske izložbe arhitekture (2012) te u Shanghaiju zgradu na kampusu farmaceutske tvrtke Novartis (2014), interpretaciju tradicionalne kineske estetike suvremenim oblicima. U provinciji Zhejiang revitalizirao je povijesni dio okruga Songyang (2020) te transformirao bivšu čeličanu u Hangzhouu u veliki park (2025).
Izlagao je na bijenalima u Shanghaiju (2002) i Veneciji (2008., 2016. arhitekture; 2015. likovne umjetnosti), samostalno u Berlinu (2017). Objavio je je knjige Narativni diskurs i niskotehnološka strategija (Xushi huayu yu diji celue, 1997), Sada i ovdje (Cishi cidi, 2002) i dr. Dobio je Pritzkerovu nagradu 2025.
